Salve optužbi na račun KPJ, iznesene u pismima CK SKP (b) i Rezoluciji Informbiroa, iz svijesti Rodoljuba Čolakovića nisu mogle potisnuti strašnu pomisao da bude etiketiran kao antisovjeta, odnosno neprijatelj prve zemlje socijalizma. Svoju čvrstu vjeru u Sovjetski Savez Čolaković je pokazao sumnjom da jugoslovensko rukovodstvo nakon sukoba može zadržati podršku naroda: "Cijela naša zemlja stoji za Titom, Kardeljom, Rankovićem i nemoguće je zamisliti da se oni smjene. Bolje reći stajala je, dok su narodne mase znale da su uz Sovjetski Savez, a da li će stajati sada, kada se digla ova kampanja protiv naše partije, ne znam". Ljubav i snagu emocija pokazao je rekavši da je cijeloga života provedenog u Partiji "želio da naša zemlja postane sastavni dio SSSR-a". Po njemu, Tito je bio "jedini čovjek" koji može i treba učiniti sve da se odnosi dvije zemlje srede. Jedan od razloga Čolakovićevih lomova mogla bi biti sudbina do sukoba sa Informbiroom veoma bliskog mu člana CK KPJ Sretena Žujovića. Na njihov prisan odnos, još od tridesetih godina dvadesetog vijeka i rukovodstva Milana Gorkića, "svjetlo bacaju" pomenuta svjedočenja protiv profesora Branislava Nedeljkovića. Svjedok "Ružica" je izjavio da je profesor u razgovoru sa njim rekao da je Rodoljuba Čolakovića, kada bi došao u Beograd, "Crni [Sreten Žujović] svaki put dočekao u svom autu". Žujovićevo isključenje iz KPJ i hapšenje, maja 1948. godine, u Čolakoviću je vjerovatno izazivalo određeni stepen podozrivosti prema jugoslovenskom partijskom vrhu.
Pod uticajem rusofilskih osjećanja, mišljenja da su Sovjetski Savez, SKP (b) i Staljin dobronamjerni, da je trebalo ići na sastanak Informbiroa i stavova najuticajnijih funkcionera u republici, pogotovo prvog čovjeka republičke Vlade Rodoljuba Čolakovića, neslaganja sa politikom CK KPJ proširila su se u ministarsku ćeliju. Veliki broj ministara, zamjenika i ostalih visokih službenika Vlade NR Bosne i Hercegovine nije cjelovito prihvatio stavove jugoslovenskog rukovodstva. Za kompletnije sagledavanje obima početnog rascjepa među ministrima, značajno se osvrnuti na sastav Vlade NR Bosne i Hercegovine koja je dočekala sukob sa Staljinom i SSSR-om, u ljeto 1948. godine. Pored predsjednika Rodoljuba Čolakovića, funkcije potpredsjednika obavljali su Avdo Humo, Sulejman Filipović i Bogomir Brajković – koji je istovremeno bio i ministar lokalnog saobraćaja. Na čelu ostalih resora bili su sljedeći ministri: Uglješa Danilović – ministar unutrašnjih poslova, Pašaga Mandžić – ministar industrije i rudarstva, Slavko Mićanović – ministar prosvjete, Niko Jurinčić – ministar komunalnih poslova, Obren Starović – ministar finansija, Vlado Šegrt – ministar poljoprivrede, Hajro Kapetanović – ministar drvne industrije, Vojo Ljujić – ministar šumarstva, Vaso Trikić – ministar rada, Nemanja Vlatković – ministar trgovine i snabdijevanja, Ivo Sunarić – ministar pravosuđa, Rade Jakšić – ministar građevine, Vaso Butozan – ministar narodnog zdravlja i socijalnog staranja, Hasan Brkić – predsjednik Planske komisije, Grujo Novaković – predsjednik Kontrolne komisije.
Osim Rodoljuba Čolakovića, Uglješe Danilovića, Hasana Brkića, a po nekim izvorima i Avda Huma, broj kolebljivih članova Vlade bio je daleko veći. Pomisao na mogućnost "okretanja leđa" Rusima za mnoge komuniste je bila nevjerovatna. Brzina razvoja situacije i slaba obaviještenost ostavljala je iluziju da se stvari mogu riješiti na sastanku Informbiroa. Otuda se prevladavajuća kritika na račun jugoslovenskog rukovodstva odnosila na to što nije poslalo delegaciju u Bukurešt. Potvrda slabe početne informisanosti, čak i visokih funkcionera u republici, je izjava ministra Voje Ljujića.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
