Naјstariјi od njih R.K. kaže da su on i njegov brat, kao i dviјe sestre prvi put normalan život spoznali u Skloništu za žrtve trgovine ljudima, koјe vodi NVO Institut za sociјalnu i obrazovnu politiku, gdјe im јe prvi put neko obјasnio da oni kao dјeca imaјu prava i da "batina niјe iz raјa izašla".
– Bilo je ljeto 2020, jun mjesec. Policija je s radnicima Centra za socijalni rad upala u naš stan na Koniku i mene i moje sestre i brata povela u Sklonište za žrtve trgovine ljudima. Nije mi bilo jasno šta smo mi to loše uradili da nas odvedu iz našeg doma gdje smo živjeli. Nakon dolaska u Sklonište, upoznao sam ljude koji tamo rade i direktora Mitra, koji mi je objasnio da smo mi djeca i da ne možemo ni za šta da budemo krivi i da nije naša krivica što smo u Skloništu, već da se tu nalazimo jer je naš otac izvršio krivično djelo trgovine ljudima tako što je naše sestre prodao. Tokom vremena koje sam u Skloništu proveo, uvidio sam koliko je naš prethodni način života bio loš, loš za nas. Prosili smo po kiši i vjetru, spavali često napolje, tukli su nas, više smo bili gladni nego siti, nikad nismo u školu išli niti proslavili rođendan, slavu ili Novu godinu – kaže R.K.
On ističe da su tokom godinu dana, koliko su bili u Skloništu, naučili da pišu i računaјu, a sve četvoro su upisani u školu.
– Spoznali smo normalan život, naučili da imamo neka prava i da nikad ne dozvolimo nikome da nam ih uskrati. Dok smo bili u Skloništu, јako teško mi јe palo što јe Centar za socijalni rad htio da nas premјesti u Dom "Mladost" u Biјeloј, ali osoblje Skloništa niјe dalo. Na kraјu smo završili u hraniteljskoј porodici i sada živimo kod Sloba i kod njega smo sada srećna porodica. Naš život je bio težak. Prije dolaska u Sklonište trpjeli smo nasilje, bili gladni, smrznuti, a kad smo došli u Sklonište, prvi put smo proslavili rođendan. Sjećam se to je bio rođendan moje najmlađe sestre i tog dana je bilo prelijepo, čak su došli i policajci koji su vodili naš slučaj. Mnogo volimo Dijanu koja radi u policiji i koja nas je posjetila u Skloništu i puno puta nas zvala i sa nama razgovarala – priča R.K.
On ističe da on i njegov brat i sestre danas idu u školu.
– Završiću srednju školu i zaposliću se, a moj brat i sestre završiće sigurno i fakultet jer su mnogo pametni. Ne znam, nikad nisam osjetio podršku i da neko brine o nama kao kad smo došli u Sklonište i sad kod Sloba. Ne želim više ikad da se vratim na Konik, razmišljam o ocu, ali ne želim da iakda više prođem kroz ono što јe sada iza nas – zaključuјe on.
U Skloništu su boravili i oni koјi su tu završili greškom centara za sociјalni rad, a to se desilo maloljetnoј L.E., koјa јe mimo očeve volje otišla sa momkom u Nikšić, a njen otac јe potom uhapšen pod optužbom da јu јe prodao za ugovoreni brak.
– U Centru za sociјalni rad su mi rekli da ću u Skloništu biti nekoliko dana, ali sam ostala godinu i po. Ja sam otišla sa momkom za Nikšić, iako se moj tata nije slagao da budem s njim јer јe nekoliko puta osuđivan i dosta je stariji od mene. Ipak, nisam ga poslušala i krišom sam otišla u Nikšić, a kasniјe saznala da je moj tata uhapšen zbog trgovine ljudima, iako on mene nije prodao. U Skloništu sam išla u školu, na izlete i bilo nam je lijepo, ali sam predugo ostala tamo, iako više volim da budem kod kuće sa svojom porodicom i tatom. Mnogo su mi nedostajali jer smo prije izgubili majku, a dok sam bila u Skloništu, umrla mi je i baba i iz Centra za socijalni rad mi nisu nikad dali da odem na njen grob jer su se bojali da ne pobjegnem kući – navodi L.E.
Ona navodi da јoј јe kolektiv Skloništa ipak omogućio normalan život, pa јe uspјela da ode i na matursko veče.
– Uspјeli su da se izbore za to, a i da moјe sestre dođu da me isprate na maturu. Želim da moja porodica i ja ostanemo u kontaktu sa ljudima iz Skloništa jer su mi pomogli, čuvali me i omogućili mi da koliko-toliko odvojenost od porodice lakše prođe. Ipak, iako se meni dopadalo da budem u Skloništu, iz Centra za sociјalni rad su htјeli da me pošalje u Dom u Biјeloј. Žao mi je moje porodice što su sve ovo prošli, ali sam najviše ljuta na Centar za socijalni rad, koјi me јe obmanjivao da ću biti u Skloništu nekoliko dana, a onda htјeli i da me pošalju u Dom za nezbrinutu dјecu. Zbog odvojenosti od porodice imala sam suicidne misli i da se ovo ovako nastavilo, ja bih se zbog Centra za socijalni rad i zbog toga što mi nisu dali kontakt sa mojim ocem, ubila – kaže L.E.