(FOTO) Čovjek koji je osvojio Nevidio, a da nikad nije tražio nagradu

Postoje ljudi čija biografija ne staje u suvu faktografiju. Stevan Stevo Vujičić (87), jedan od osnivača Gorske službe spasavanja, planinar, spasilac, humanista i građanski aktivista pripada toj rijetkoj vrsti – onima čiji se život mjeri spašenim ljudima, izgovorenim tišinama i hrabrošću koja nikada nije tražila aplauz.

Nosilac je Ordena za narod, učesnik brojnih spasilačkih akcija, čovjek koji je iz jama, rijeka i ponora izvlačio i žive i mrtve.Stevo Vujičić je i među prvim osvajačima kanjanona Nevidio. Uprkos svim podvizima, Vujičić u svom gradu nikada nije dobio zvanično priznanje. Sa porodicom živi skromno, u stanu od 35 kvadrata, ali nosi nešto veće od svih nagrada – poštovanje sugrađana i mir čovjeka koji zna da je živio časno. I danas, u devetoj deceniji života, uz pomagalo, korača ulicama Nikšića. Ljudi ga zaustavljaju, pozdravlljaju, stežu mu ruku... U tim kratkim susretima sabrana je cijela njegova biografija. Jer Stevo Vujičić nije samo svjedok istorije – on je dokaz da hrabrost, ljudskost i istina mogu trajati duže od svakog kanjona. U razgovoru za "Dan" Vujičić se prisjeća tog 1. avgusta 1965. godine, dana kada je "kapitulirao" kanjon Nevidio (Neviđbog) – posljednji neosvojeni kanjon u Evropi. Nakon tri dana iscrpljujuće borbe s prirodom, ovaj kameni dragulj, dug gotovo dva kilometra, a mjestimično širok svega dvadesetak centimetara, prvi put je prije šest decenija prošla ljudska noga. Nevidio se predao, ali bez ljudskih žrtava, ostavivši za sobom priču koja i danas izaziva poštovanje i divljenje.

Imena njegovih prvih osvajača pamtiće se dok traje i sam kanjon. Bili su to članovi Planinarsko-smučarskog društva "Javorak" iz Nikšića: Miloš Bojanović, Boško Vulanović, Ratko Gaga Lučić, Nikola Šunja Mrvaljević, Pavle Vučurović, Božidar Frinjo Kontić, Miodrag Kovačević i Stevo Vujičić. Uz njih su bili i novinar Vlado Mićunović, te snimatelji Milan Pešić i Milun Tadić, koji su prvi poslali vijest i snimke o ovom podvigu u svijet.

Ulazio tamo gdje su se drugi zaustavljali

Vujičić je izvlačio je stradale iz rijeka, jezera i jama, često i one čija je sudbina decenijama bila prećutkivana. Među njima izvlačio je i kosti svoga oca, ubijenog, kako kaže, bez suda tokom Drugog svjetskog rata. Njih je Stevo lično devedesetih godina prošlog vijeka izvadio iz jedne jame kodf Grahova – u godinama kada je, kako priča, bio stariji nego (imao je 31 godinu), što je njegov otac ikada stigao da bude.Stevo apeluje na državu da se konačno suoči s prošlošću i omogući vađenje i dostojnu sahranu kostiju hiljada nevinih stradalnika iz jama u okolini Nikšića.

- Svako jutro se budim s istom tugom, znajući da kosti nevinih ljudi i dalje leže u mraku jama. Jedno od takvih mjesta je i jama "Kotor", kod Nikšića, gdje preko osam decenija na dubini od 33 metra čame kosti crnogorskih građana. Oni nijesu uzimali pušku u ruke, njihov jedini grijeh je bio što nijesu htjeli da se priključe komunističkom pokretu - kaže Stevo Vijučić..

–Trećeg dana od ulaska u Nevidio pao je mit o njegovoj nepobjedivosti. Mnogi su pokušavali, ali niko prije nas nije uspio da savlada tu divljinu, o kojoj su ispredane bezbrojne priče.Govorilo se da bi jagnje ili goveče, ako se oklizne, nestalo bez traga, kao i pastir Gal, po kome je jedno mjesto dobilo ime "Galov mramor". Te večeri bilo je strahovito hladno, a temperatura vode svega četiri do pet stepeni. Kada smo prošli tzv. vrata kanjona, stalno smo se pitali – da li su to vrata pakla ili raja. Gdje nijesmo mogli plivati, skakutali smo s kamena na kamen. Otrgnute stijene, vjekovima podlokavane vodom, bile su glatke i klizave kao staklo - priča Stevo, oživljavajući uspomene koje koje i danas brižno čuva na taj podvig – uže, kacigu, pa čak i plastičnu kesu kojom je, u hladnoj noći između 31. jula i 1. avgusta 1965., pokušavao da ugrije promrzle noge.

– I danas, pamtim svaki detalj. Cijele noći nijesmo smjeli zaspati. Bio sam u kupaćim gaćama i košulji, noge su mi bile ukočene od hladnoće. Ali kad smo na kraju ukrotili prirodu, sve muke su zaboravljene. Danas se često nasmijem – nama su trebala tri dana, a današnja mladež uz savremenu opremu kanjon prođe za dva sata. Mi smo imali samo volju i hrabrost.Za mene je to bio prvi i posljednji prolazak kroz Nevidio – kanjonu se više nikada nijesam vratio – ističe - Vujičić.

Kanjon Nevidio dio je toka rijeke Mala Komarnica,desna pritoka Pive, koja izvire u Dobrom Dolu, u podnožju južnih padina Durmitora.Njegovo ime obuhvata prostor od kraja proširenja doline između sela Komarnica i Pošćenje, pa sve do ušća u Pridvoricu. Vjekovima obavijen legendama i strahopoštovanjem, Nevidio je u narodnom predanju važio za mjesto koje guta i stoku i ljude – simbol surove, neukrotive prirode.

Pisani trag o snazi prirode i hrabrosti ljudi

Novinar i publicista, pokojni Vlado Mićunović, ostavio je dragocjen pisani trag o pohodu u Nevidio. Njegovi zapisi svjedoče o snazi prirode i hrabrosti ljudi koji su joj se suprotstavili.

- Kanjon se sve više sužava. Iznad naših glava uzdiže se vertikalna stijenaž visoka preko pola kilometra. Hodnik u stijeni potpuno je prav, uzan i dug oko pedeset metara. Sjedamo u čamce i voda nas sama nosi. U tom akustičnom kanalu, gdje je voda neobično tiha, neko zapjeva pjesmu o venecijanskim gondolijerima – i svi je prihvatamo - zapisao je Mićunović.

Jedan od najdramatičnijih trenutaka bio je obrušavanje kamenja. Jedino rješenje, napšisao je Mićunvić, bilo je bijeg – ali nije bilo jasno kuda.

- Predloženo je da pokušamo bočnom stijenom. Prvi je krenuo Nikola Mrvaljević, vještinom akrobate. Za njim Ratko Gaga Lučić. Izgubili smo glasovnu vezu s njima. Satima kasnije ugledali smo Lučića kako razapet na stijeni vodi očajničku borbu. Uspio je da se prebaci u posljednjem trenutku. Mrvaljević je u međuvremenu izašao iz kanjona, doveo ekipu i užad, i vratio se da spasi druga - zabilježio je Mićunović.

Naziv: "Nevidio" znači "nevidljiv" – ime potiče od toga što je rijeka "nestajala" iz vida dok teče u dubinu kanjona, a kanjon vjekovima bio potpuno nepoznat. Nevidio je danas jedna od najpoznatijih i najzahtevnijih kanjonskih tura u Crnoj Gori i regionu, privlačeći avanturiste iz cijele Evrope.