Jer srce i Mileta Božović – to su sinonimi. Kao što su sinonimi i Mileta i poštenje, Mileta i moral. Moral utemeljen na ličnom, nepokolebljivom etičkom imperativu.
Njegovo srce nije samo metaforički opisivano kao veliko – to je potvrdila i medicina. Prije više od pola vijeka utvrđeno je da je udarni volumen srca Milete Božovića iznosio čak 1.850 kubnih centimetara, odnosno dva i po puta više od prosjeka. U stanju mirovanja imao je puls od svega 35 otkucaja u minuti, a ni nakon najvećih napora nije prelazio 100. Možda je bio i jedini građanin Crne Gore koji je na posao dolazio trčeći. Iz Gornjeg Polja do nikšićke Željezare, po žegi, kiši ili snijegu, prelazio je trčeći sedam do osam kilometara, gotovo svakodnevno.
– Kao stipendista Željezare, davne 1952. godine otišao sam u Kraljevo da izučavam metalo-strugarski zanat. Pored stipendije, Željezara mi je plaćala dom, ishranu, obezbjeđivala odjeću, obuću, čak i zimske kapute. Mi Nikšićani smo tih poratnih godina u Kraljevu izgledali kao manekeni- prisjeća se Božović u razgovoru za "Dan".
U Kraljevu je, kaže, zavolio sport. Po povratku u Nikšić, 1956. godine zasniva radni odnos u Željezari, gdje ostaje sve do penzije 1991. godine. Govori o godinama poleta, ljudskosti, pregalaštva i zadovoljstva.
– Mislim da nijednom nisam povisio ton na kolegu. Najponosniji sam što sam uvijek vodio računa o radniku i njegovoj zaštiti. Imao sam sreću da nijedan moj radnik nije doživio povredu na radnom mjestu. Zbog toga sam se često zamjerao rukovodstvu. A na posao sam često dolazio trčeći – naglašava Božović koji je postao istinska sportska ikona. Dugoprugaš, maratonac, supermaratonac. Po sopstvenim proračunima, trčeći je obišao zemaljsku kuglu više od pet puta. Njegovi podvizi zaslužuju tomove, ali jedan događaj ostao je posebno upamćen.
Godine 1969. u čast Dana ustanka trčao je od Tjentišta do Virpazara – nevjerovatnih 210 kilometara.
– Nedugo nakon starta počelo je nevrijeme, nije se prst pred okom vidio. Na šumskoj stazi ugledao sam ogromnog medvjeda. Uperio sam lampu u njega, ali se nije pomjerio. Vratio sam se nazad. Iza mene – potpuni mrak. Imao sam osjećaj da me sve šumske životinje jure. U Virpazar sam stigao nakon 19 sati i 40 minuta trčanja – priča Božović.
Kroz Nikšić je, kaže, prošao uz aplauze. Bilo je i onih koji su sumnjali da dio puta prelazi automobilom. Jedan od njih mu je više puta nudio prevoz, uvjeren da će odustati.
– Odlučno sam odbio. Kasnije mi je priznao da je izgubio opkladu, jer je tvrdio da ću ući u kola. Iskreno mi je čestitao i rekao da mu nije žao što je izgubio opkladu- prisjeća se Božović.
I da napišete tomove o Mileti – malo je. Kažu da suština obično stane u jednu riječ. U ovom slučaju teško je pronaći metaforu ili epitet dostojan čovjeka koji je, uprkos životnim nedaćama, ostao nepokolebljivog duha.
Trostruki udarnik, planinar, humanista... U 88. godini najstariji je član Udruženja dobrovoljnih davalaca krvi Željezare i krv je darivao 80 puta. Bez nadoknade je ustupao prostorije izbjeglicama, dio svog imanja poklonio osnovnoj školi u rodnom Gornjem Polju,a za one koji ga dobro poznaju, nema dileme pri odgovoru na pitanje: ko je najbolji Nikšićanin? Odgovor je jednostavan – Mileta Božović.
