Zbog toga su mnogi nekadašnju gimnaziju nazivali "Sorbonom", odakle su kasnije postali ugledni ljudi u svojim profesijama.
Profesorski kadar je bio jedan od najboljih u Crnoj Gori. Jedan od profesora, koji je ostao u trajnom sjećanju učenicima koji su prošli kroz gimnazijske klupe, zasigurno je Rade Matije Knežević, profesor tada srpskohrvatskog jezika. Zato nije ni čudo da danas, iako u dosta poznim godinama, ovaj osamdesettrogodišnji penzionisani profesor, u susretu sa svojim nekadašnjim đacima dokazuje da je veza u ne tako davnom, ali prelijepom vremenu, između profesora i đaka u gimnaziji bila i ostajala neraskidiva.
Zato je svaki susret sa omiljenim profesorom Radom, koji se svakoga dana može sresti u bjelopoljskoj čaršiji, ispunjen emocijama. I jedino što ga u ovim godinama muči, kako kaže, jeste da slabije vidi. Sve ostalo je podnošljivo. I ono, što se mora za Rada reći, da su đaci kojima je on predavao kasnije opstajali u vrhu pismenosti. Zato dobrom profesoru Radu, svi oni koji su imali privilegiju da im bude profesor, duguju veliku zahvalnost.
– Šetam dosta, svakog dana. To me vjerovatno održava da sam u dobroj kondiciji. U jutarnjim satima iz Nikoljca, dijela grada iza gradskog stadiona gdje imam kuću, krenem na taj moj svakodnevni `ritualni` put. Kupim u gradu `Politiku`, ranije dok je bilo i `Nin` i `Jež`. I onda krug do kuće. Usput sretnem nekog od bivših đaka, iako mi je krivo da sve ih slabije vidim, zbog narušenog vida. Ipak, kad progovori i javi mi se znam o kome je riječ, priča Rade.
Rade danas živi pravim penzionerskim životom. Da ga nešto muči, iako on to skriva, ali ipak ne uspijeva da sakrije, jeste razdvojenost od njegove životne saputnice Marice. I sama prosvjetni radnik, nastavnica matematike, otišla je iz ovozemljskog svijeta prije petnaest godina.
– Proveli smo lijep život, izrodili četiri sina. Trojica su ljekari a jedan elektro inženjer.Svi su divni ali meni nedostaje moja Marica. Bili smo prosvjetni radnici, škola i učionica nam bili stalna tema. I uvijek, onako mirnim glasovima, kako ja, tako i ona, govorili da je rad u prosvjeti najljepše zanimanje – kaže Rade, koji je nakon završene osnovne škole u rodnom Kovrenu i Pavinom Polju u Vraneškoj dolini, kod Bijelog Polja, odlučio da upiše i završi Učiteljsku školu u Nikšiću.
– Onda, roditelji kažu idi Rade da studiraš, i ja izaberem Filološki fakultet u Beogradu – smjer jugoslovenska književnost. Završim i čekam na posao u Šestoj gimnaziji i Saobraćajnoj školi u Beogradu. Dok sam čekao da se dogovore oko moga rasporeda, ja odlučim da odem u Gacko, u Hercegovini, u tamošnju gimnaziju. I nijesam pogriješio. Proveo sam prelijepu godinu u ovom divnom gradiću, prisjeća se Rade.
Ipak, nije mogao bez Bijelog Polja, i vraća se tamo odakle je krenuo. Počinje da radi u čuvenoj Gimnaziji "Miloje Dobrašinović".
Sa sjetom, kako kaže, sjeća se tih predivnih godina i godina. I đaka i njihovih roditelja, kolega, direktora... Ono što je Rada razlikovalo od drugih, bio je neobičan razredni starješina. Za sve godine rada, kako kaže, nikada nijednog đaka nije u dnevnik zapisao za kaznu, nikada nijedan roditeljski sastanak nije održao (kad učenik dobije slabu ocjenu sjutradan je morao doći jedan od roditelja u školu).
– Imali su đaci puno povjerenja u profesora Rada, bio strog, ali umjeren. Znali smo svi da moramo biti mirni i učiti. I nikad iz straha, samo iz poštovanja – kažu njegovi bivši đaci a Rade dodaje da ga i danas nekadašnji učenici nazovu i da mu je to prelijepo zadovoljstvo i dokaz, kako navodi, da je radio na najbolji način svoj profesorski život.
Na kraju ono što Rade insistira da ne zaboravimo jeste njegovo učešće na omladinskim radnim akcijama. Kada se bez pogovora, sa voljom i ljubavlju gradila zemlja. Bio je na sedam radnih akcija i isto toliko puta bio udarnik.
