Sa industrijalizacijom grada mnogi sa tog područja našli su zaposlenje u bjelopoljskim firmama.
– Pojedini su svakodnevno iz sela putovali na posao i posle završene smjene se vraćali. Iako je prevoz bio redovan ubrzo su putovanja zamijenili podstanarskim životom. Bilo je to srećno vrijeme pa su mnogi ili sagradili kuće u gradu ili dobili stanove od firmi u kojima su radili. Tako je polako selo počelo da se osipa i da se smanjuje broj stanovnika – kaže Brane Gačević, iz susjednog sela Dobrinje.
Danas u selu Mioče nema više od dvadesetak aktivnih domaćinstava i ona su uglavnom staračka, a u školskim klupama je tek par đaka od prvog do devetog razreda.
– I umjesto da se ide naprijed i da selo bude jako i živo, ono polako doživljava sudbinu ostalih seoskih područja na sjeveru Crne Gore. Brojni su razlozi za to, a prije svih loša saobraćajna infrastruktura. Asfalt koji je rađen prije više od dvadeset godina do seoskog groblja je potpyno uništen i propao i mnogima se ne mili ići njime i kola lomiti i svoj život stavljati u torbu što bi stari rekli – kaže mještanin Zdravko Konatar koji više od trideset godina svaki dan putuje do posla i nazad.
Mladić koji svako jutro u pet sati kreće iz kuće da bi kao vozač lokalnog autobuskog prevoznika dovezo autobus do Kanja za učenike i radnike, zna najbolje u kakvom je stanju put od Kanja do Mioča.
– Moram poraniti jer mi treba sat vremena do posla, a znajući da je put nikakav moram strogo voditi računa kuda vozim da ne bih ostao bez točka, kočnica...Rupe su svuda po putu, ne znam kojom stranom da idem, uvijek Boga molim da se ne sretem sa drugim autom, jer ne znam kako bi se mimoišli – priča on, dodajući da led i snijeg zimi još više otežavaju kretanje.
– Moram stavljati lance i opet Boga molim da se s nekim ne sretnem, jer ni ja ne mogu nazad ni taj se zaustaviti – kaže Konatar, dodajući da svoj posao voli i sa ljubavlju i pažnjom ga odrađuje, jer zna da mnogi od njega zavise, učenici da na vrijeme dođu na časove, radnici da stignu na posao a i ostali putnici da završe svoje obaveze.
– Mogao sam i ja dići ruke i otići trbuhom za kruhom, ali vezan sam za svoje ognjište, svoje selo i ono mi je draže od bilo kakvih privilegija i udobnog života. Zato sam i posvećen toliko svom poslu i svom zavičaju. Uvijek pomislim biće bolje, nešto će se promijeniti na bolje za ovo malo stanovnika što je u selu ostalo – kaže Konatar apelujući u ime komšija na lokalnu i državnu vlast da se okrenu selu i seljaku, da ga pomognu jer bez jakog sela nema ni jake države.
– Ako se što ne promijeni vrlo brzo će i ovo malo što nas je ostalo poći u svijet, jer ovako više nije moguće funkcionisati – kazao je Konatar.
