Ta zona, kroz koju inače prolazi magistralni put od Bijelog Polja prema Srbiji, simbol nekada uspješnog privređivanja i stvaranja nove vrijednosti, bila je motor ekonomskog napretka sjeverne Crne Gore. I danas u bjelopoljskoj industrijskoj zoni ima preduzeća, sada dominantno u privatnom vlasništvu.
– Područje bjelopoljske opštine nekad je, što se tiče privrede, bilo jedno od najrazvijenijih u regionu. U naselju Nedakusi radilo je desetak fabrika koje su sa svojim proizvodima bile prisutne kako na domaćim tržištu, tako i u inostranstvu. Tu je bilo zaposleno preko 10 hiljada radnika, prije svega u tekstilnom gigantu Vunarski kombinat, zatim u "Imaku", "Prvoj petoljetci", "Polipaku", "Mladosti", itd. Saobraćajno preduzeće "Transservis" bilo je među najboljima, konfekcija "Jekon" prepoznatljiva po svojim proizvodima, a drvoprerađivačko preduzeće "Špiro Dacić" nadaleko prepoznatljivo – kaže Bogdan Krgović, dugogodišnji predsjednik Opštinskog sindikalnog povjereništva.
Kako je istakao, od zarada radnika koji su zarađivali hljeb u industrijskoj zoni u Nedakusima gradilo se Bijelo Polje.
– Prodavnice su bile pune, a platežna moć na visokom nivou. Slivala se armija radnika iz industrijske zone u Nedakusima. Desetak fabrika radilo je punom parom. Danas su sve fabrike sa zamandaljenim vratima, i u Nedakusima je neka druga priča – konstatuje Krgović.
Dodaje da i danas postoje brojne firme i preduzeća, istina sa manjim brojem zaposlenih, kojima treba pružiti svaku vrstu pomoći.
Bjelopoljska industrijska zona danas može služiti kao primjer institucionalnog zanemarivanja i nebrige države prema posvećenim i vrijednim privrednicima, koji pune lokalni i nacionalni budžet. Iako su firme iz ove industrijske zone samo prošle godine uplatile desetine miliona eura kroz PDV i druge dažbine, zauzvrat nijesu dobile apsolutno ništa – ni podršku, ni infrastrukturu, ni olakšice koje bi im omogućile dalji razvoj.
Privrednici koji posluju u ovoj zoni godinama se suočavaju s lošom putnom infrastrukturom, nepostojanjem adekvatne podrške i administrativnim preprekama koje otežavaju njihov rad.
– Umjesto da svi u Ulici industrijskoj budu podržani s obzirom na poslovne rezultate koje ostvaruju, broj ljudi koje zapošljavaju i dažbine i namete koje plaćaju, i dalje se sami snalaze i rade u veoma otežanim i prilično nepovoljnim uslovima, sa kojima se suočava cjelokupna privreda na sjeveru. Ove firme su stub lokalne i regionalne, sjeverne, ali i nacionalne ekonomije. Ali gdje su investicije u putnu infrastrukturu, podrška razvoju i olakšice za privredu? Vrijeme je da opština i država odgovore – jer bez ovih privrednika, nema ni punih budžeta, ni ekonomskog rasta – naglašava nevladin i građanski aktivista Željko Đukić.
Ukoliko se ovakav odnos prema privrednicima nastavi, kako je ukazao, postoji realna opasnost da će pojedine kompanije biti primorane da presele svoje poslovanje ili da smanje obim proizvodnje.
– To bi imalo nesagledive posljedice, ne samo za lokalnu ekonomiju već i za cijelu državu – zaključuje Đukić.
