Nikola Čopić, vizionar iz Nikšića, pionir u otkrivanju boksita i žrtva četiri robije

"Ne znam, nemam blage veze, nikad čuo." To su bili najčešći odgovori Nikšićana na pitanje znaju li ko je bio Nikola Čopić. "Ko? Nikad čuo", odgovarali su podjednako i mladi i stari.

Bilo je i ovakvih reakcija: "Narodni heroj?", "Zvuči mi kao bivši fudbaler `Sutjeske`", "Poznato mi je ime, ali ne znam odakle", "Zar nije bio slikar?", "Na vrh mi je jezika"…

A ko je, zapravo, bio Nikola Čopić?

Rođen 1892. godine u gradu pod Trebjesom u kojem je i preminuo 1971, Nikola Čopić bio je čovjek koji je prvi utvrdio postojanje boksitne rude u Župi nikšićkoj i prvi uočio ekonomski značaj njene eksploatacije u Crnoj Gori. Ugledni trgovac, vizionar i istraživač, ostavio je za sobom biografiju koja liči na roman: priču o dosegnutoj ljudskoj mogućnosti, ali i o zavisti, uskogrudosti i nepravdama. Čovjek koji je čak četiri puta robijao.

Osnovnu školu završio je 1904. godine u rodnom gradu, a školovanje nastavio u Italiji. Kao kuriozitet iz tog perioda, Čopić je kasnije pričao da je gotovo cijeli mjesečni džeparac potrošio na kartu za koncert najvećeg operskog pjevača svog vremena – Enrika Karuza. Uz državnu stipendiju, obrazovanje nastavlja u Češkoj, tada u sastavu Austrougarske.

Godine 1909. postavljen je za rukovodioca Prve državne mljekarske radionice, koja je istovremeno proizvodila mliječne proizvode i obučavala mlade poljoprivrednim vještinama. Upravljao je i Stočarskim zavodom u Nikšiću, gdje su gajene rasne krave, ovce, konji, magarci i jorkširske svinje.

I ljubavna priča zanimljiva

Nigdje se ljepota priče ne ogleda tako jasno, u svom najplemenitijem vidu, kao u ljubavi. Ona pokreće najveća odricanja. Tako je bilo i sa ljubavnom pričom Nikole Čopića. U hotelu "Onogošt" gostovao je gudački sastav češke porodice Veis, u kom je violinu svirala mlada Helena. Nikola, tada tridesetpetogodišnjak, zagledao se u lijepu muzičarku, ali porodica Veis odlazi u Kraljevo, a za njima odlazi i Nikola. Stupa u kontak sa Helenom i nudi joj brak. Ona je prihvatila ponudu, ali istakla i neslaganje roditelja sa udajom jer je maloljetna. Nikola organizuje "otmicu" mlade i kočijom je dovezao do željezničke stanice, ali su Helenini roditelji uspjeli da vrate kćerku objasnivši mu da je premlada za udaju.

Nikola je poštovao odluku Heleninih roditelja, ali nije odustao. Kada je saznao da je punoljetna organizovao je drugi bijeg i zajedno dolaze u Sarajevo gdje u pravoslavnoj crkvi organizuju vjenčanje. Helena je prešla u pravoslavlje i dobila ime Jelena. U Nikšiću 1927. rađa kćerku Radmilu, a godinu kasnije i Nataliju. Tek tada se njeni roditelji mire sa njenom udajom i dolaze u Nikšić sa poklonima za unuke.

Učestvovao je u Drugom balkanskom ratu, tokom kojeg je obolio od kolere. U sjećanjima je zabilježio da je bolest pobijedio uz pomoć kilograma limuna i obloga od vrelog pepela, koje je dobio u zamjenu za dva zlatna "napoleona". U Prvom svjetskom ratu bio je pri komandi Nikšićke brigade, sve do kapitulacije Crne Gore u januaru 1916. godine.

Između dva svjetska rata nasljeđuje porodičnu trgovačku radnju, ali posao prepušta braći, dok se sam, sa rudarskim alatom, upušta u istraživanje crnogorskih brda u potrazi za rudama. Ta strast rodila se još u djetinjstvu, kada je u rijeci Tušini kod Boana nalazio zrnca za koja je vjerovao da su zlato.

Nakon ženidbe, istraživanja postaju ozbiljnija. Vikendima je obilazio planine, a kući se vraćao s ruksakom punim šarenih kamenih uzoraka, koje je pokazivao porodici.

Uoči Drugog svjetskog rata pažnju usmjerava ka Župi nikšićkoj, gdje u naslagama crvene zemlje prepoznaje visokokvalitetan boksit. Iako su ranija istraživanja iz doba kralja Nikole bila neuspješna, uz pomoć Župljanina Miguda Bečanovića locira najperspektivnije zone. Uzorke šalje na analizu u Skoplje i Zagreb, sve finansirajući sopstvenim sredstvima, pa čak i stavljajući porodičnu kuću pod hipoteku.

Ohrabrujući rezultati dovode do udruživanja sa prijateljima iz Beograda, Ludvigom Šistekom i Kostom Memedovićem. Zajedno dobijaju koncesije i pravo eksploatacije prodaju češkoj firmi "Zbrojovka" iz Praga na period od deset godina. Radovi počinju, ali su prekinuti okupacijom Čehoslovačke od strane Njemačke.

U zatvoru bio i zbog širenja vijesti o atentatu na Tita

Suđeno je izgleda bilo da Nikola i po četvrti put završi u zatvoru. Hapšenje je bilo vezano za posjetu maršala Tita Americi 1958, i neuspjelog atentata. Nikola biva uhapšen pod optužbom da se u kući Čopića, na vijest o atentatu veselilo. Njegov zet, Radovan Kovačević, istaknuti član Komunističke partije, negirao je te optužbe kao lažne i zlonamjerne, konstatujući da je njegov tast pošten čovjek i veći patriota od mnogih koji imaju partijsku knjižicu.

Nikola, ipak, biva osuđen na dva mjeseca strogog zatvora zbog širenja lažnih vijesti o atentatu. Odležao je ta dva mjeseca u zatvoru ispod Bedema, u vrlo lošim uslovima, gdje je zbog prehlade i neizliječene upale pluća zaradio tešku astmu koja ga je mučila do kraja života.

Italijanska okupacija donosi prvo zatočeništvo. Ministar D'Anđelis nudi Čopiću da Italiji proda rudnike po cijeni koju ona odredi, uz sigurnost za porodicu. Nikola odbija, uz odgovor da su rudnici, kao i država, trenutno u njihovim rukama, ali da on neće potpisivati nikakav ugovor dok rat traje. Vraćen je u zatvor, gdje ostaje mjesecima.

Ni nakon oslobođenja Nikšića njegove nevolje ne prestaju. Partizanske vlasti hapse Nikolu i brata Branka. Deset mjeseci provode u pritvoru, u teškim uslovima, optuženi za saradnju s okupatorom. Suđenje, praćeno organizovanim povicima "Smrt!", završava se presudom od pet godina zatvora, gubitkom građanskih prava i dijela imovine. Poslije tri godine biva pomilovan, ali porodica ostaje bez rudnika, zemlje i poslovnog prostora.

Paradoksalno, krajem 1948. godine nove vlasti ga zapošljavaju upravo u Rudniku boksita, kao nadzornika radova. Nakon urušavanja potpornog zida, optužen je za sabotažu i po treći put zatvoren. Iako je presuda ukinuta kao neosnovana, devet mjeseci je nevino proveo u zatvoru. Potom je vraćen na posao kao špediter, gdje ostaje sve do prinudnog penzionisanja 1958. godine.

Ime Nikole Čopića danas je gotovo zaboravljeno. A riječ je o čovjeku bez kojeg istorija nikšićkog boksita i industrijskog razvoja Crne Gore ne bi izgledala isto.