April 1941.. Iskustvo koje Nikšić, do tada nije imao. U tim danima, Nikšić je bio najznačajniji grad Kraljevine Jugoslavije. Ne samo, iz razloga, što je u gradu pod Trebjesom, tih dana bio kralj Petar, Vlada, državno blago, već i što su tu bili akademici, pisci, profesori, ne mali dio pameti, države koja nestaje. Kontinutiet tragedija, na ovim prostorima, svakako ne manjka. Splet okolnosti u Nikšiću, tih dana, doveo je dva najbolja prijatelja, književnika Hrvata Nika Bartulovića i istoričara akademika, rektora Beogradskog univerziteta, Srbina dr Vladimira Ćorovića. U svakom početku, upisan je kraj. Smrt države, uvijek je najavljena smrt. Nikov i Vladimirov dolazak u Nikšić, bio je najava i njihove smrti.
Tu su, pored Nika i Vladimira, likovi, događaji, strasti, sumnje, želje, žudnje, tjeskobe, starnputice, spoljne okolnosti i unutarnje protivurječnosti, sve ono što čini embrion jedne drame. Spremaju se, da avionom, odu iz države, koju su voljeli svim srcem. Avion, u koji se ukracao Bartulović, zbog kvara nikada nije poletio sa nikšićkog aerodroma. Ćorović je imao više sreće, poletio je ka Egiptu, ka slobodi. Sloboda je oduvijek bila estetsko pitanje. A sreća, uvijek varljiva. Ćorovićev avion, pogođen je iznad Grčke, tačnije iznad Olimpa, i akademik, zet Jovana Skerlića, okončao je svoj put na planini bogova.
Bartulović iz Nikšića, odlazi u Split. Njegov talenat, kritičari su, tridesetih godina prošlog vijeka, upoređivali su sa Andrićevim. Nika i budućeg nobelovca, vezivalo je i dugogodišnje prijateljstvo začeto u austrougarskim kazamatima. Tokom proljeća 1943. godine još jednom dolazi u Crnu Goru, u Kolašin, gdje se sastaje sa advokatom Dragišom Vasićem, potpredsjednikom Srpskog kulturnog kluba. Kao splitski delegat, Bartulović je prisustvovao Svetosavskom, četničkom kongresu u selu Ba, 27. i 28. januara 1944. godine. Njemci ga hapse 29. marta 1944. i ostaje u splitskom zatvoru, do oslobođenja grada pod Marjanom, 26. oktobra iste godine. Komunističke vlasti su uhapsile Bartulovića, odmah po ulasku u Split. Kažu da je bio prvi na spisku za hapšenje, iako ni mrava nije zgazio tokom Drugoog svjetskog rata. Najprije je držan u zatvoru u Kninu, a 1945. godine, komunisti ga ubijaju, bez ikakve sudske presude, na putu, gdje će, pola vijeka kasnije, ponovo ratovati Srbi i Hrvati. Rijetkoj ptici, Hrvatu, koji je podržavao Dražu Mihailovića, nakon smrti, slijedila je i zabrana postojanja.
Tamo gdje je nestajalo pravo, tamo je počinjalo carstvo kategoričkog imperativa. Valjalo bi se što češće sjećati priča i sudbina koje su namjerno iščezle. Žedni smo drugačije intonirane istorije, njenih uzleta i zabluda, padova i letova. Među nacionalistima neupitnih „istina", uvijek zasnovanih na krivici onig drugih i ispravnosti onog ko te istine ispovjeda, ovakve priče idu u zaborav. Ali, niko nas ne sprečava da pojave koje uočimo u istorijskoj građi, koje ne pripadaju zvaničnim narativima, vratimo u sjećanje. Sve smo mi ovo znali, samo smo hotimično ili nehotice zaboravili.
