Institucije bez firme, baz papira, privlače bibliofile, numizmitačare, filateliste, bogate, socijalno ugrožene, tako da potencijala za priču ne fali. Rudarska ulica pripovijeda o onima koji tu prodaju i kupuju, koji se svakog ponedjeljka sastaju, cjenkaju. Istinski miris buvljaka osjeća se u onome što izgleda kao da ga je vrijeme izbacilo iz podruma, suterena, na površinu.
Damir Jovanović rastegnuo je na najlonu stara odijela, cipele, stari alat, radio aparate, gramofonske ploče... U moru sitnica, nazire se i jedna vjenčanica. Ko zna ko je i kada u njoj rekao "da"...
I tako svakog ponedjeljka, iz godine u godinu. Na pitanje kako ide prodaja, kaže da je zadovoljan, jer je uspio da proda čak tri zimske jakne.
– Dolazim godinama. Za ovaj komad zemlje ne plaća se ništa, kada je lijepo vrijeme, uzme se i malo novca. Nigdje se čovjek ne može obući za tako malo novca kao ovdje. Uvijek se nešto nađe, samo ne ono što tražite, nego ono na šta naletite. Većina nas nije ovdje iz zadovoljstva, nego iz nužde. Svako ima svoj razlog za dolazak u ovaj tržni centar pod vedrim nebom – priča Damir.
Uz jeftine alate, skije, ronilačku opremu, na improvizovanim štandovima možete naći voće i povrće... Istinsko šarenilo i prodavaca i kupaca, nada, želja...
– Svi imaju razlog za dolazak na buvljak. A trguje se što se kaže od igle do lokomotive. Iako lokomotiva kojih su nekada prolazile ovuda više nema. U ponudi su i stolice sa dvije noge, maskirne uniforme, gas-maske, iz vojne službe nekadašnje zajedničke države, usisivači, njemački alat, kineski ukrasi za jelku, violine bez žica, ordenje socijalizma, plakete za najbolje samoupravljače, junake rada...
– Buvljak je sistem u kojem vrijeme ne ide naprijed, nego nazad – kaže Simo Nikolić, koji ne propušta nijedan ponedjeljak u Rudarskoj ulici.
Za one koji slabije vide u ponudi su dioptrijske i korektivne naočari. Tu su sunčane naočari, često bez jednog stakla, a može i bez oba. Da li su to okviri ili naočare bez oba stakla ni prodavac nije znao.
– Buvljak je kao magnet. Ima i onih koji ne gledaju robu već dođu da se ispričaju. Kupujući polovne stvari ne produžavaš im samo vijek trajanja, već i njihovu priču. Ja sam danas za tri eura kupio lampu sa staklenim abažurom, vjerovatno iz šezdesetih godina prošlog vijeka. Kada dođem kući, protrljaću je, možda se desi čudo. Buvljak ti da nekad manje, nekad više, znači nikad isto. Zato ponedjeljak ne propuštam – kaže Jovan Ivanović.
