Za sve minule godine niko nije odgovarao za propast Ciglane, niti su, koliko je poznato, pravosudni organi razmatrali ovaj slučaj. Bivši radnici beranske Ciglane ističu da je krajnje vrijeme da se procesuiraju svi koji su u minulom periodu, kroz različite zloupotrebe i nepoštovanje kupoprodajnog ugovora, doprinijeli obustavi proizvodnje i rušenju fabrike.
– Tokom posljednjih godina obraćali smo se tužilaštvu u nadi da će se utvrditi odgovornost pojedinaca za uništavanje Ciglane. Policija je saslušavala neka lica i tu se, koliko znamo, stvar završila, iako se pouzdano zna da je bivši vlasnik cijelo vrijeme pribjegavao nezakonitim radnjama. Sada kada se neke stvari mijenjaju u državi pozivamo nadležne organe da konačno sagledaju sva dešavanja u Cuglani poslije kojih je fabrika potpuno uništena – naveo je nekadašnji predsjednik sindikata Ciglane Vesko Radičević.
Ciglanu je 2005. godine privatizovalo preduzeće Katel iz Podgorice, čiji je vlasnik Petar Đurišić. On je marta 2008. godine odlučio da prekine proizvodnju i hale poruši do temelja, pod izgovorom da će na istom mjestu napraviti modernu fabriku i da će kroz ulaganje određenih sredstava, osavremeniti proizvodnju, obezbijediti rentabilnost poslovanja i zaposliti dodatnu radnu snagu. No, sva njegova obećanja ostala su samo mrtvo slovo na papiru, jer, i pored posredovanja predstavnika Vlade Crne Gore i Opštine Berane, cijela priča se, poslije brojnih protesta i sastanaka, završila uvođenjem stečaja, kada su radnici upućeni na biro rada. U međuvremenu fabrička imovina se sedamnaest puta našla na prodaji, da bi na posljednjoj licitaciji bila nuđena za jedanaest puta manju cijenu od one koja je utvrđena prilikom prvog nadmetanja. Poslije svega, Ciglanu je, prije deset godine, za 145.000 eura kupio Beranac Nikola Obradović, ali ni do današnjih dana nije urađeno ništa u cilju pokretanja bilo kakve proizvodnje na mjestu nekadašnje ciglane, fabrike opekarskih proizvoda.
Bivši radnici navode da su se naslušali brojnih obećanja da će ponovo biti radno angažovani u oblasti opekarske proizvodnje. Međutim, kako ističu, bila su to samo deklarativna zalaganja koja nijesu dala nikakve rezultate.
– Slušali smo prazna obećanja da će se u Beranama graditi nova postrojenja za proizvodnju opeke. Sa druge strane, niko nas nije pitao kako smo i možemo li djeci hljeba da kupimo. Brojne moje kolege su u međuvremenu krajnje ponižene otišle na onaj svijet, mnogi se i dalje nalaze na birou rada, dok su samo rijetki uspjeli da se domognu nekog drugog posla. Poslije svega, mogu da kažem da su beranski privredni kolektivi i radnici koji su radili u njima doživjeli pravi genocid. Svjedoci smo samo deklaritivnog zalaganja o izgradnji novih fabrika, od kojih nije bilo ništa. Na kraju, ostala su samo sjećanja i velika nepravda sa kojom se suočavamo – zaljučio je Radičević.
