Ako bi sloboda trebala da ima svoje lice, svoj fizički izraz onda bi to bio osmijeh Ljuba Čupića. U tom prkosnom osmijehu sabrana je sva naša istorija, napori, pokoljenja koji su plaćali krvavu cijenu za slobodu zlatnu. Neki drugi narodi, sa mirnijom istorijom, dičili su se tamo nekim glamuroznim osmijehom Mona Lize ali ovdje, na ovom surovom kamenu, mogao je da se rodi samo osmijeh Ljuba Čupića. Ta stalna, neprekidna borba za slobodu i ljudsko dostojanstvo stvorila je naš, poseban tip čovjeka, koji poput nekog mitskog heroja ide iz podviga u podvig sa osjećanjem da sve može propasti ali čast i obraz ostaju dovijéka, kazao je Mirko Buja Đurđevac, ispred delegacije Opštinskog komiteta Jugoslovenske kumunisaričke oartije Crne Gore Nikšić.
- To je i Ljubo Čupić znao, dok je stajao na ovom mjestu strašnog postojanja, prije osamdeset godina i svojom junačkom smrću zlatnim slovima upisao se u našu i svjetsku istoriju. Izašao je ovaj div-heroj da se oči u oči susretne sa posljednjim odsudnim časom koji kod ljudi odvajkada izaziva taj neki iskonski strah i pun prezira prema neprijatelju i uperenu puščanim cijevima uputio osmijeh koji je izašao iz okvira običnog ljudskog života i postojanja i ušao, kako pjeva Njegoš „žertve blágorodne da prelaze sa bojnih poljanah u veselo carstvo poezije" – rekao je Đurđevac.
Rođen 1913. godine u jednoj tipičnoj crnogorskoj, patrijahalnoj porodici, od oca Sava, bundžije i prkosnika i majke Stane, on je pobrao svo ono herojsko nasleđe naše prošlosti, koji mu je i na kraju sudbinski odredilo put Godine 1940., ovaj lijepi i stasiti, student beogradske gimnazije postaje član KPJ i pod besmrtnom zastavom naše Partije prekaljuje se u vodeći kadar u borbi protiv narastajućeg fašizma. Rat i okupacija zatiču ga u Nikšiću iz koga uspijeva da izbjegne i priključuje se partizanskoj četi „Duro Daković" gdje ga postavljaju na dužnost političkog komesara. Aprila 1942. godine, pada u zarobljeništvu u borbi protiv četnika na Kablenoj Glavici kod Nikšića, kaže Đurđevac.
- U četničkom zatvoru počinje strašna i velika epopeja Ljuba Čupića, prezirući „ljudsko ništavilo", on cijelim svojim bićem i golim životom, kako na sudu, tako i na gubilištu, svjedoči jednu veliku istinu da jedino čovjek koji je slobodan zaslužuje da se zove tim imenom. „Čovjek, kako to gordo zvuči". u ovom slučaju, s punim pravom može se citirati čuvena misao, proleterskog pisca Maksima Gorkog. To samopregorno herojstvo, ta žrtva do kraja, taj osmijeh kojim je pobijedio fašističku bestjavnost koja je težila da pokori čitav svijet, ostali su kao svjedočanstvo ne samo jednog herojskog otpora, već i kao zlatna tekovina vječite ljudske težnje za slobodom – ističe Đurđevac, dodavši da taj osmijeh je poruka čitavog slobodoljubivog svijeta, rukavica bačena u lice svim osvajačima i tlačiteljima, poziv na stalnu i neprekidnu borbu protiv svih vidova porobljavanja. Stoga nije čudo što se tom osmijehu divio jedan filozof, Žan pol Sartr jer sa svoje filozofske tačke gledišta on je u osmjehu Ljuba Čupića vidio jednu višu formu ljudske egzistencije, razrješenje misterije života i smrti kroz podvig.Ljepota podviga, uzvišenost žrtve našli su svoje otjelotvorenje u tom osmijehu.
10. jula 1953. godine Ljubo Čupić je proglašen za narodnog heroja.
- Danas, kao osmijeh Ljuba Čupića, svijetli godišnjica još jednog našeg velikog istorijskog događaja. Na današnji dan, 4 jula 1941.godine, donijeta je istorijska odluka o dizanju ustanka protiv neprijatelja i to u srcu porobljene Evrope. Vjerni svojoj slobodarskoj tradiciji koja ne trpi nikakve kompromise i kalkulisanja sastali su se na istorijskoj sjednici Politbiroa CK KPJ, u Beogradu, 4 jula 1941 vodeći članovi Partije odlučili su, da se odmah predje sa sabotažnih akcija na opšti narodni ustanak, da ranije organizovane oružane grupe stupe u akciju uništavajući sve što je moglo da koristi neprijatelju, prvenstveno njegovu živu silu i tehniku – podsjetio je Đurđevac.
