Upravo tu, na samo 22 kilometra od Nikšića, desila se tiha, ali snažna pobuna protiv zaborava. Pobuna ljubavi, upornosti i kolektivne snage. Pobuna za jedno ublo – seosku vodu.
To nije obično pojilo. To je kamen-međaš sjećanja, građen daleke 1904. godine, možda čak i u vrijeme Turaka. Tu su, u vrijeme velikih suša, čekajući po tri dana u redu, stočari iz desetina okolnih sela dovodili svoja stada na životvornu vodu. Ali vrijeme je prolazilo, generacije su se smjenjivale, i ublo je tiho tonulo u zaborav – sve dok se srca mještana nijesu ponovo upalila.
Ovog 23. avgusta, više od 30 ljudi došlo je da svojim rukama vrati život ovom simbolu sela. Radili su kao nekada, udarnički, sa žarom u očima i prašinom na dlanovima. Oni su, osim čišćenja ubla, uredili i pokosili čitav teren od trave i niskog rastinja. Očišćeno je dno pojila koje je decenijama gutalo mulj i vrijeme, prokrčen je put do izvora Donja Vrela Trepačka, najjače žive vode od Trepača do Njegoša i Somine, pa sve do granice sa Hercegovinom. Stari kameni kanal, nekada građen rukama predaka, ponovo je progovorio tišinom zahvalnosti.
– Danas mi je srce puno – kaže Vladimir Đapić iz Gornjih Trepača, čiji je apel na društvenim mrežama bio varnica koja je zapalila ovo zavičajno buđenje.
– Čekao sam ovo više decenija. I nisam čekao uzalud – ponosno ističe Đapić.
Na čelu radne akcije, sa ponosom u glasu i sjetom u očima, stoji Zoran Mićunović, svjedok istorije i čuvar uspomena.
– Ovo je isključivo stočarski kraj, tako da je ubao u Gornjim Trepčama bio glavno vodoizvorište i vodopoj za desetak okolnih sela nikšićkih Rudina i Banjana. U vrijeme sušnih godina, po tri dana su se čekali redovi da se stoka napoji vodom sa ovog ubla. Posljednji put je pojilo bilo očišćeno 1946. godine. Nije bilo pumpi, nije bilo načina. Ali sada smo uspjeli. Ovo je talična voda – u njoj se niko nikad nije utopio, ma koliko duboka bila – kaže on.
Osim dobrovoljnog rada, akciju su podržali i Opština Nikšić, brojni donatori, i potomci Trepčana rasuti po svijetu, ali dušom vezani za ovaj kameniti kraj. Obećana je i donacija od 600 eura, koja će, nadaju se mještani, biti samo početak nove ere za napuštene infrastrukturne projekte u ovom dijelu opštine.
Ipak, dok se čeka izbor novog predsjednika Mjesne zajednice Trubjela – nakon smrti Svetozara Zvicera i odlaska u penziju Miloša Mićunovića – narod ne sjedi skrštenih ruku. U njihovim očima nema potrebe za titulama kada postoji ljubav prema rodnom kraju.
– Mi ćemo ovo upristojiti, pa neka nove generacije nastave gdje smo mi stali – tiho dodaje Zoran Mićunović, sa nadom da će kamen po kamen, djelo po djelo, selo oživjeti.
U jednom danu, selo je dobilo više od očišćenog ubla. Dobilo je nadu. Dobilo je dokaz da kad se ljudi slože, ni najveći talog vremena nije neprolazan. U Gornjoj Trepči, srce sela ponovo kuca. I kuca jako.
