Tu priroda govori bojama: jutra su srebrna, dani obasjani zlatom, a večeri se gase u ljubičastim nijansama koje nestaju u daljini.

Na visini od oko 1.300 metara, svjetlost se razliva po kamenjaru, povjetarac nosi miris lišća, a nebo postaje beskrajno platno na kojem se dan i noć smjenjuju u tišini. U toj igri svjetla i sjene planina oživi – diše, šapuće, podsjeća da smo i sami dio te tišine.

Naš snimak, zabilježen iz vozila u pokretu, hvata trenutke u kojima priroda ne pozira, već jednostavno postoji – veličanstvena i dostojanstvena.

Kučka Korita nisu samo pejzaž, već osjećaj povratka sebi. Mjesto gdje se sve smiri, a čovjek shvati da istinska ljepota ne traži pažnju – ona samo čeka da bude viđena.