Piter Salivan rekao je za BBC da vjeruje da su ga "namjestili" 1986. godine za ubistvo Dajen Sindal, koja je bila zaskočena i pretučena na smrt tokom bijesnog seksualnog napada u Berkenhedu, u Velikoj Britaniji.

Salivan, koji ima poteškoće u učenju, oslobođen je u maju nakon što su urađeni novi DNK testovi.

Sada želi izvinjenje od policije Mersejsajda.

Policija je saopštila da "žali" što je došlo do "teške pravosudne greške", ali i dalje tvrdi da su njeni policajci postupali u skladu sa zakonom onog vremena.

Govoreći sa nepoznate lokacije, sa sakrivenim licem, 68-godišnji Salivan rekao je da želi objašnjenje zašto su ga detektivi "izabrali".

- Ne mogu im oprostiti ono što su mi uradili, jer će to ostati sa mnom do kraja života - rekao je, dodajući da je "izgubio sve" otkako je otišao u zatvor.

Dodao je da mora da nosi taj teret dok ne dobije izvinjenje.

Decenijama su Salivana i njegovu porodicu proganjali tabloidni nadimci, poput 'Zver iz Berkenheda', 'Mersijski kasapin' i 'Vukodlak'.

- Ti nadimci će uvijek ostati sa mnom, a ja nikad nisam bio takav - rekao je.

Salivan kaže da mu je uprkos trenucima gotovo potpunog beznađa, podrška roditelja uvijek davala snagu da se bori, iako su oboje umrli prije nego što je uspio da dokaže svoju nevinost.

- Majka mi je, prije nego što je umrla, rekla: 'Hoću da nastaviš da se boriš, jer nisi uradio ništa loše.'

Jedan od posebno bolnih trenutaka iz zatvora bio je 2013. godine, kada mu nije dozvoljeno da prisustvuje majčinoj sahrani jer je sahranjena na istom groblju kao i Dajen Sindal.

Njegova agonija počela je nakon što je polugolo tijelo 21-godišnje cvjećarke, Dajen Sindal, nađeno sa katastrofalnim povredama u prolazu u Berkenhedu 2. avgusta 1986.

Dvije nedjelje kasnije njena djelimično spaljena odjeća pronađena je na Bidston Hilu, velikom šumskom području oko sat hoda od mjesta ubistva.

Nakon što je emitovan apel u emisiji BBC Crimewatch, svjedoci su se javili tvrdeći da su videli Salivana u baru blizu mjesta ubistva te noći, dok su drugi rekli da su vidjeli čovjeka koji liči na njega dan kasnije u blizini Bidston Hila.

Uhapšen je pod sumnjom za ubistvo 23. septembra 1986. godine i ispitan 22 puta tokom naredne četiri nedjelje.

Za prvih sedam policijskih razgovora uskraćena mu je pravna pomoć, a cio proces je opisao kao "veoma zastrašujući".

- Ubacivali su mi riječi u glavu, onda bi me vratili u ćeliju, pa bih se vratio i govorio ono što su htjeli, ne shvatajući šta radim.

"Tukli su me"

Salivan tvrdi da su ga tokom tog perioda policajci dvaput tukli u ćeliji.

- Bacili su ćebe preko mene i udarali me po njemu pendrecima da me natjeraju da sarađujem - rekao je.

- Mnogo je boljelo, stvarno su me mučili - kaže.

Tvrdi i da su mu rekli da će ga optužiti za "još 35 silovanja" ako ne prizna, i da su mu uskraćivali hranu i san.

Nije dobio odgovarajuću osobu koja bi mu pomogla da razumije ispitivanje, uprkos zabilješkama da ima poteškoće u učenju.

Zašto je priznao?

Na pitanje zašto bi priznao ubistvo koje nije počinio, rekao je: "Sve što mogu da kažem jeste da me je zlostavljanje primoralo da dignem ruke, jer više nisam mogao da izdržim."

Dokumenti apelacionog suda potvrđuju da njegovo prvo "priznanje" nije snimljeno i da advokat nije bio prisutan.

Policija Mersesajda je saopštila da ranije nije imala saznanja o navodnim prebijanjima ili prijetnjama dodatnim optužbama, te da u zapisima nema tragova toga.

Takođe su potvrdili da je u početku odbijeno prisustvo advokata jer su se plašili da bi otkrivanje detalja istrage moglo dovesti do uništavanja dokaza.

Njegova dugogodišnja advokatica Sara Majat, koja je bila uz njega tokom intervjua, kaže da je "samo dostigao tačku pucanja".

Salivan tvrdi da je tokom jednog ispitivanja zamoljen da na karti označi gdje je ostavio odjeću. Kada je pokazao pogrešno mjesto, detektiv mu je navodno rekao: "Hajde Piter, znaš bolje od toga", prije nego što mu je "nagovijestio" ispravno.

Majatova kaže da je na mapi kasnije pisalo: "Ovo su sve laži."

Policija tvrdi da su sve mape i transkripti predati sudu.

Iako je Salivan kasnije povukao priznanja, policija i tužilaštvo su se oslanjali i na tragove ugriza — forenzičku metodu koja je danas široko diskreditovana.

Suđenje, vođeno prije primjene DNK tehnologije, ubijedilo je porotu da je kriv i 5. novembra 1987. proglašen je ubicom.

Sjećajući se presude, Salivan kaže: "Sestra mi se srušila u sudnici. Mene su odveli dolje u ćeliju, gdje sam samo plakao nad zločinom koji nijesam počinio."

U zatvoru su ga često napadali jer su ga smatrali brutalnim ubicom i seksualnim prestupnikom.

"Dobio sam batine u zatvorima zbog zločina za koji su mislili da sam ga počinio", ističe.

Prijavljivanje nasilja nije dolazilo u obzir jer bi, kako kaže, "onda bio cinkaroš i prošao bih još gore".

„Idete kući"

Kraj njegove agonije počeo je 2023. kada je Komisija za reviziju krivičnih slučajeva naložila novo DNK testiranje sjemena pronađenog na tijelu Dajen Sindal 1986.

Tužilaštvo je odlučilo da ne osporava rezultate, što je otvorilo put za žalbu.

U maju 2025, dok je slušao presudu putem video-linka iz zatvora u Vakejfildu, čuo je da je osuda poništena.

- Kad su pročitali presudu, moja službenica uslovnog otpusta prva je briznula u plač - rekao je.

"Okrenula se i rekla: 'Pit, ideš kući.'"

Salivan kaže da je tada i sam počeo da plače: "Pravda je konačno zadovoljena."

Svijet napolju djelovao je zastrašujuće za čovjeka koji je otišao u zatvor dok je Margaret Tačer bila premijerka, a internet još nije postojao.

"Gledao sam automobile kako prolaze — nikada u životu nisam vidio toliko različitih automobila."

Od puštanja na slobodu, kaže da se ponekad zatekne kako stoji u spavaćoj sobi čekajući da čuvar obavi prozivku — navika koja se teško gasi poslije skoro 40 godina.

Salivan kaže da mu je "veoma žao" zbog porodice Dajen Sindal, koja je ponovo "na početku" potrage za pravdom.

Policija Mersejsajda tvrdi da bi zbog "velikih promjena" u zakonu i policijskoj praksi od 1986. "mali efekat" imao bilo kakav formalni pregled istrage.

Slučaj ubistva Dajen Sindal ponovo je otvoren, ali još niko nije uhapšen.

Salivan sada čeka na odštetu, ograničenu državnim maksimumom od 1,3 miliona funti.

Njegova advokatica kaže: Nema tog iznosa koji može nadoknaditi 38 godina izgubljenog života.