Osim Izraelaca i Palestinaca, ginuli su i Libanci, Iranci, Iračani, Sirijci, jemenski Huti, a projektile iz Teherana i Jerusalima je, diplomatski, primio i Katar, čije su diplomate od početka rata pokušavale da zauzdaju krvoproliće.
U Pojasu Gaze uništeno je oko 80 odsto stambenih objekata, dok će proći godine ili decenije prije nego što iz okolnih palestinskih polja nikne bilo šta korisno.
Početak rata
Bliski istok je, u ljeto 2023. godine, bar ako je vjerovati američkim diplomatama bio gotovo idilično mjesto, okrenuto blagostanju i napretku i spremno da iza sebe ostavi vijek trvenja i borbi za teritorije. Tako je bar stanje na Levantu opisivao tadašnji savjetnik za nacionalnu bezbjednost Bijele kuće, Džejk Saliven.
Izmaglicu samozavaravanja rastjerali su 7. oktobra 2023. godine Hamasovi paraglajderisti, koji su preletjeli preko zidina koje su razdvajale dva naroda i napravili pravi pokolj u jevrejskim naseljima. Usput, pokupili su 250 talaca, smatrajući da će im, ukoliko zatreba, biti živi štit od izraelskih napada i ključni ulog u pregovorima. Dvije godine kasnije, Hamas je, pred početak mirovnih pregovora, počeo da "skuplja" tijela ubijenih talaca. O živim slabo ko i da govori.
Jedan za drugim, padali su stubovi stabilnosti na Bliskom istoku, pa je već početkom januara 2025. godine počelo sveopšte raketiranje. Eksplozije su ponovo rastresle stvarnost ljudi od Izraela, preko Sirije i Jemena, do Iraka i, na koncu, Irana i Pakistana.
Žrtve Hamasa
Pucali su Izraelci, Amerikanci, Huti, pripadnici Hamasa i Hezbolaha, proiranske milicije u Siriji i Iraku, a sredinom januara u rat su se po prvi put direktno uključili i Iranci, koji su raspalili po Siriji i Iraku, gađajući navodne ispostave Mosada.
Odmah potom na red je došao i Pakistan, a Iranci su 17. januara kao mete raketnog napada u pakistanskoj provinciji Balučistan naveli teroriste koji odatle ugrožavaju Iran. Pakistan je odgovorio sjutradan, raketirajući ciljeve unutar iranske provincije Sistan-Balučistan.
Za svega par mjeseci, Salivenov "nikada stabilniji Bliski istok" došao je na ivicu najvećeg sukoba u njegovoj istoriji, iako su se sve strane, uključujući SAD, Iran i Hezbolah, javno zaklinjale da ne žele novi rat.
Ubijeni lideri Hamasa, 17 sahrana za heroje Palestine
Tijelo poslednjeg u nizu lidera vojnog krila Hamasa, Mohameda Sinvara izvučeno je sredinom maja ispod ruševina tunela u Kan Junisu na jugu Pojasa Gaze, javio je palestinski El Hadat. Oko poslednjeg Sinvara ležala su tijela još desetorice komandanata Hamasa. Mohamed Sinvar bio je 17. lider te organizacije, koji je ubijen u sukobima sa izraelskim snagama bezbjednosti od sredine devedesetih godina.
Lideri Hamasa su od početka rata u Pojasu Gaze bili glavna meta izraelskih akcija, a Mohamed Sinvar je na čelo Hamasa dospio početkom godine, pošto su u seriji akcija stradali njegovi prethodnici Jahja Sinvar i Mohamed Deif, koje Izrael smatra direktnim krivcima za upad 7. oktobra 2023. godine u kojem je ubijeno oko 1.100 Izraelaca.
Taoci u rukama Hamasa
Uloga starijeg Sinvara i Deifa u planiranju napada potvrđena je nakon što je izraelska vojska, u jednom od tunela pronašla gomilu dokumenata iz kojih se može zaključiti da je upad Hamasa bio organizovan kako bi se spriječilo uspostavljanje diplomatskih odnosa Saudijske Arabije i Izraela.
Prethodno, u Teheranu je ubijen Ismail Hanije, pa se vođstvo Hamasa svelo na šačicu militanata koji su već godinama živeli u Kataru. Ni ova zemlja nije bila sigurna od izraelskih napada, pa je početkom septembra bombardovana zgrada u kojoj je u toku bio sastanak poslednjih lidera Hamasa.
Glavna meta bio je Halil el Haja, a ubijeno je ukupno pet osoba - četiri Palestinca i pripadnik katarskih službi bezbjednosti. Hamas odmah obznanio da su glavne mete napada, članovi politbiroa ove organizacije preživjeli eksploziju, ali da je ubijen El Hajin sin, Hamam.
Osim El Haje, u Dohi žive i Zaher Džabaren organizator Hamasovih jedinica na Zapadnoj obali, Ismail Derviš, koji je prethodnih godina bio ključni čovjek za kontakte sa diplomatama iz Irana i Turske i Osama Hamdan, koga je Izrael u nekoliko navrata optuživao za zastoj pregovora.
U slavu Hamasa
Prvi značajan atentat na neke od lidera Hamasa dogodio se još 1996. godine, kada su Izraelci minirali telefon Jahje Ajaša, koji je, zbog veštine izrade bombi bio poznat i pod nadimkom "inženjer".
Izrael tvrdi da je za dvije godine rata desetkovao Hamas i uništi skoro sve djelove 500 kilometara duge mreže tunela ispod Gaze.
Dim razaranja iz Pojasa Gaze, vremenom, proširio se na Liban, odakle je vatrenim govorima Jevrejima pretio lider Hezbolaha, Hasan Nasralah upirući puščane cijevi 100.000 boraca i bojeve glave desetine hiljada projektila ka Izraelu.
- Nema razlike između Hezbolaha i Libana. Liban će biti uništen. Prestaće da postoj - pretili su izraelski zvaničnici, izazivajući pravu paniku među stanovnicima susjedne države koja je u poslednjih pola veka čak šest puta ratovala sa Izraelom - od prvog sukoba 1969. do poslednjeg 2006. godine, kada je izraelska avijacija uništila skoro svu infrastrukturu do južnih predgrađa Bejruta.
Hezbolah na udaru
Na drugu godišnjicu rata u Gazi, libanske vlasti su izračunale da je u izraelskim napadima stradalo oko 4.000 Libanaca, većinom pripadnika Hezbolaha, te da je infrastruktura na jugu zemlje uništena do mjere da će biti potrebne decenije da šteta bar unekoliko sanira. Širom zemlje lutalo je oko milion izbjeglica, koji su od Hezbolaha i Izraelaca bježali u bezbjednije djelove Libana.
Izraelski Mosad je, tačno na prvu godišnjicu rata u Pojasu Gaze, izveo dve spektakularne akcije protiv Hezbolaha. Sredinom septembra prošle godine, izraelski špijuni detonirali su pejdžere i toki-vokije kojima su komunicirali operativci Hezbolaha i tom prilikom ubili najmanje 100 i ranili oko 3.000 pripadnika ove organizacije.
Na koncu, izraelski obavještajci postavili su posebno dizajnirane predajnike na mjesto na kojem su se sastajali čelnici Hezbolaha i komandanti iranske Ravolucionarne garde, kako bi bombe za razbijanje bunkera eksplodirale na tačno određenoj dubini.
U jednom od takvih napada, ubijeni su Nasralah, iranski general Abas Nilforušan i komandant južnog fronta Hezbolaha Ali Karaki, koji je slovio za najozbiljnijeg kandidata za sljedećeg lidera ove organizacije.
Nekoliko dana pošto su pripadnici Hezbolaha iz ruševina uspjeli da izvuku Nasralahovo tijelo, na sličan način ubijen je i njegov naslednik Hašem Safedin, a počela je opšta bježanija boraca, pa je Hezbolah sa 100.000 boraca sveden na tridesetak hiljada naoružanih ljudi, čiji je pristup novcu i oružju ograničen zbog serije poraza proiranskih snaga u regionu.
Mrtvi lideri Hezbolaha
Iako su proteklih mjeseci bili vidljivi rezultati stranih investicija, Liban je u proteklih nekoliko dana ponovo bio uporište društvenih nemira, pošto su nezadovoljnji radnici palili gume i žestoko protestovali tražeći povećanje primanja i penzija.
- Sve strane su izbjegle da nam pruže istinsku pomoć i Libanci su ponovo ostavljeni na vetrometini", rekao je vladin zvaničnik dnevniku El Džamahirija. Svaki put u prethodne tri decenije, institucionalni vakuum u Libanu ispunjavao je Hezbolah.
Meta - Iran
Izrael i SAD su, od početka rata u Pojasu Gaze u dva navrata bombardovali Iran, čiji su lideri sa nevjericom gledali kako pod izraelskim pritiskom, jedan za drugim, padaju bastioni smišljeni kao baze za budući konačni rat sa Jevrejima - Sirija, Hezbolah i Hamas.
Sredinom juna, sat koji odbrojava vrijeme do uništenja Izraela raznet je u paramparčad pošto je izraelski projektil uništio simbol borbe protiv jevrejske države postavljen, simbolično, na trgu Palestina. Iranci su tvrdili da se odbrojavanje nastavlja, te da američki i izraelski napadi na nuklearne centre nisu pričinili značajniju štetu.
Operacija nazvana "Snaga lavova" bila je zajednička akcija Mosada i vojne obavještajne službe, u kojoj su Izraelci ubili načelnika generalštaba Mohameda Baherija, komandanta Revolucionarne garde Hoseina Salamija i još četvoricu visokorangiranih oficira. Likvidiran je i jedan od glavnih pregovarača u nuklearnom programu Ali Šamhani, te nekoliko nuklearnih fizičara.
Iranski izvori, kako prenosi Rojters, naveli su da je u bombardovanju i eksplozijama bombi postavljenih pod automobile ubijeno ukupno 14 nuklearnih fizičara, čime je udvostručen broj stradalih iranskih naučnika u prethodne dvije decenije.
U pripremama za napad, Izrael je pod zemlju otjerao ostatke Hamasa, nasmrt prepao lidere Hezbolaha i u velikoj mjeri smanjio sposobnost Huta da na bilo koji način ugroze izraelsku teritoriju. Na koncu, pad Asadovog režima uklonio je jedinog iranskog saveznika u arapskom svijetu.
Napadima su se pridružili i Amerikanci, koji su iz bombardera B-2 "spirit" na nuklearni centar Natanz sručili posebne, 13 tona teške bombe uništavanje podzemnih bunkera.
Učinak ovih napada izazvao je priličan haos u redovima Trampove administracije, pa su ubrzo smijenjeni obavještajci koji su tvrdili da je iranski nuklearni program unazađen za svega nekoliko sedmica.
Sam Tramp naveo je da si napadi bili izuzetno uspješni, te da će Teheranu biti potrebne godine prije nego što dostigne nivo obogaćivanja uranijuma kakav je bio dok bombe nisu uništile podzemne bunkere.
Ali, u cijelo zamešateljstvo oko stanja nuklearnog programa, prošle sedmice, umiješao se i Fajnenšel tajms, prenoseći tvrdnje neimenovanih evropskih zvaničnika da su zalihe obogaćenog uranijuma u Iranu mahom ostale netaknute.
Kad Iranci pucaju
Navodi se i da se 408 kilograma obogaćenog uranijuma nikada nije ni nalazilo u centru Fordo, kompleksu ukopanom stotinak metara unutar granitne planine, čije su ulaze Amerikanci zatrpali bombama GBU-57.
Inspektori Međunarodne agencije za nuklearnu energiju tvrde da su nedelju dana prije početka vidjeli taj materijal, dok šef te organizacije Rafael Marijano Grosi smatra da je "skriven negdje oko Isfahana".
Iranci su, pak, u znak osvete raspalili po Kataru, gađajući, bez velikih posledica, bazu nedaleko od Dohe.
Dohu su, nedavno, gađali i Izraelci ciljajući šefove Hamasa, ali su u raketnom napadu ubijeni samo niže rangirani pripadnici ove organizacije.
Sirija, progon Asada i potpuno drugačiji Damask
Krajem prošle godine na sveopšte iznanađenje i za svega desetak dana raspao se do tada izuzetno otporan režima Bašira el Asada, koji je porodicu ukrcao u avion i odleteo put Moskve.
Sirija, koja je decenijama slovila za ključnu logističku tačku iranskog posrednog rata protiv Izraela, tako pala je u ruke Abu Mohameda el Džolanija, nekadašnjeg komandanta Islamske države i El Nusra fronta, salafističke džihadističke organizacije koja se godinama žestoko borila protiv Asada i tokom ratnih sukoba počinila seriju zločina nad Alavitima i hrišćanima.
Sasvim nova Sirija
Odmah, ime je promenio u Ahmed el Šara i obećao sasvim novu siriju, koja neće predstavljati ozbiljnu prijetnju susjednim državama, kao ni etničkim zajednicama sa kojim su džihadisti, od nastanka, bili u sukobu.
El Šara je za nekoliko sedmica po dolasku na vlast dramatično promijenio ideologiju, smatrajući da bi promovisanjem multietničnosti mogao dobiti neku pomoć od za Siriju već prilično nezainteresovanog Zapada.
Panislamizam zasnovan na džihadu zamijenio je nacionalizmom, preslikavajući model koji je Redžep Tajip Erdogan uspostavio u Turskoj, koja je ionako glavni sponzor Pokreta za oslobođenje Levanta.
Kako bi izbjegli svaku eventualnost, Izraelci su odlučili da obilato podrže sve njegove protivnike - prije svih Druze i sirijske Kurde, te sravne sa zemljom Asadove baze, koje bi se teoretski mogle upotrijebiti za neki budući rat.
Bitka za Crveno more
Najmanje tri projektila pogodila su brodove koji su, u januaru 2024. godine, pokušali da se Crvenim morem domognu Izraela, što je podiglo ozbiljnu paniku među najvećim brodovlasnicima i Amerikance natjeralo da počnu da okupljaju novi ratni savez kako bi se suprotstavili prijetnji Huta.
Brodovi u plamenu, američki razarači koji pokušavaju da pomognu posadama i slavodobitnički snimci lansiranja projektila koje na društvene mreže postavljaju Huti, doveli su stanje na Crvenom moru do tačke ključanja, tri mjeseca pošto je ova jemenska grupa, u znak solidarnosti sa Palestincima, najavila blokadu jednog od najvažnijih svetskih pomorskih puteva.
Od tada, Huti su u ukupno 82 raketna napada potopili četiri teretna broda. Dvije godine posle upada Hamasa u Izrael, jemenski Huti održali su se kao jedina aktivna iranska proksi armija posle niza poraza u Gazi, Siriji i Libanu.
Huti, poslednji iranski saveznik
Trgovački brodovi, čiji su vlasnici posle dvadesetak uspješnih i osamdesetak jalovih napada jemenskih Huta odlučili da nadalje izbjegavaju Crveno more, promijenili su maršrutu tako da će od Azije do Evrope ploviti oko Rta dobre nade, ili oko 6.000 nautičkih milja duže nego prije početka rata u Pojasu Gaze.
Ovakvi potezi velikih kompanija, smatraju analitičari, ne predstavljaju samo reakciju na trenutno stanje, već su dio strateških planova koji će važiti i tokom naredne godine. Cijena prekookeanskog transporta sada se učetvorostručila i dostigla je 10.000 dolara po kontejneru. Prije samo nekoliko sedmica prevoz je po kontejneru koštao 2.500 dolara.
Projektili Huta doletjeli su dvadesetak puta i do Izraela, koji je žestoko odgovorio zasipajući bombama luke i gradove u kojima su se nalazili jemenski lideri. Broj žrtava ovih i američkih napada nikada nije objavljen, ali se računa da je stradalo najmanje nekoliko stotina ljudi.
Za dve godine sukoba, propalo je sijaset mirovnih inicijativa, što je izazvalo ozbiljan odijum dijela zapadne javnosti prema Izraelu, izostanak svake vrste empatije prema stradanju Palestinaca i nekoliko pokušaja da se ovom zlosrećnom narodu obezbijedi bilo kakva budućnost.
Američki predsjednik Donald Tramp, gotovo u isto vrijeme, predložio je dva rješenja krize, jedno koje bi obuhvatalo prestanak neprijateljstava i oslobađanje zatočenih Izraelaca i drugo, koje predviđa raseljavanje Palestinaca. Dvije godine od početka rata, ozbiljne šanse za uspjeh ima samo prvi Trampov predlog.
izvor:RTS
