Piše: mr Dejan Abazović (tehnopolitika.me)
Odnosi između Indije i Pakistana opterećeni su istorijom sukoba i nepovjerenja od njihove podjele 1947. godine. Tri velika rata vođena su oko spornog regiona Kašmira (1947-48, 1965, 1971), a tenzije su ostale visoke i u narednim decenijama, sa čestim pograničnim sukobima i optužbama za prekogranični terorizam. Obje zemlje posjeduju značajnu vojnu moć, uključujući i nuklearno oružje, što svaki veći sukob čini izuzetno opasnim za regionalnu i globalnu stabilnost. Njihov vojni potencijal stvara atmosferu stalne napetosti i ograničava mogućnosti za mirno rješavanje sporova.
Spor oko Sporazuma o vodama Inda (Indus Waters Treaty – IWT), potpisan 1960. godine uz posredovanje Svjetske banke (The World Bank tada pod imenom The International Bank for Reconstruction and Development), prerastao je u opasan sukob između Indije i Pakistana, gdje voda postaje oružje političkog pritiska, a ne samo pitanje raspodjele. Indija je stopirala učešće u mehanizmima za rješavanje problema oko IWT-a, optužujući Pakistan da podržava terorizam, što je dovelo do ozbiljne promjene u odnosima i regionalnoj moći.
Uzroci sukoba
Indija tvrdi da su nedavni napadi u Džamuu i Kašmiru povezani sa militantnim grupama iz Pakistana. Zbog toga je Modijeva vlada počela da preispituje svoje obaveze prema IWT-u, koristeći vodu kao odgovor na, kako kažu u New Delhiju, pakistansko "sponzorisanje terorizma". Ovaj potez pokazuje indijsku frustraciju zbog dugogodišnjih sukoba na granici i želju da Islamabad dobije jasnu poruku.
Indija u poslednje vrijeme sve više nastupa kao nezavisna sila koja ne prihvata posredovanje zapadnih institucija poput Svjetske banke. Odluka da se obustave pregovori oko IWT-a pokazuje Modijevu politiku prilagođavanja novom svjetskom poretku, gdje su nacionalni interesi i bilateralni dogovori na prvom mjestu, posebno u kontekstu BRICS-a i azijskih saveza.
Indijska izgradnja hidroelektrana na rijekama koje kontroliše IWT, kao što su projekti Kishanganga i Ratle, izaziva zabrinutost u Pakistanu zbog mogućeg smanjenja protoka vode. Iako su ovi projekti tehnički u skladu sa sporazumom, Pakistan ih vidi kao prijetnju svojem vodosnabdijevanju.
Posljedice za Pakistan
Pakistan se nalazi u teškoj situaciji jer njegova ekonomija zavisi od rijeka iz sliva Inda (Džhelum i Čenab) za poljoprivredu, proizvodnju struje i snabdijevanje vodom za piće. Indijska kontrola nad "slavinama" rijeka koje teku prema Pakistanu čini Islamabad ranjivim. Smanjenje protoka vode moglo bi da uništi poljoprivredni sektor, koji je važan dio pakistanskog BDP-a, i da dovede do nestašice hrane. Hidroelektrane zavise od stabilnog protoka vode, a svako ometanje može pogoršati ionako lošu energetsku situaciju u Pakistanu. Pored toga, nestašica vode može izazvati političke probleme i nemire unutar zemlje, posebno u ruralnim područjima koja zavise od navodnjavanja.
Generalno, Pakistan ima malo razloga zbog kojih bi bio zainteresovan za eskalaciju sukoba. Vojni sukob sa Indijom, koja ima nuklearno oružje, nosi ogromne rizike. Diplomatski pritisak preko međunarodnih institucija, poput Svjetske banke, ima ograničen efekat zbog indijskog odbijanja posredovanja.
Voda kao geopolitičko oružje
Sukob oko IWT-a pokazuje da voda postaje moćno oružje u međudržavnim odnosima. Indija koristi svoju kontrolu nad gornjim tokom rijeka da pritisne Pakistan bez direktnog vojnog napada. Ovaj pristup je suptilan – promjene u protoku vode mogu se objasniti tehničkim ili ekološkim razlozima, što Indiji omogućava da izbjegne direktnu međunarodnu osudu. Takođe, ovaj pristup je i efikasan – nesigurnost vodosnabdijevanja ima dugoročne posljedice za Pakistan, slabeći ga ekonomski i politički.
Svakako, radi se o opasanom presedanu. Indijski potezi mogu motivisati druge države, poput Kine, koja kontroliše gornji tok Brahmaputre, da koriste slične strategije u regionalnim sukobima.
Ukršteni interesi velikih sila
Sukob između Indije i Pakistana nije samo bilateralno pitanje opterećeno istorijom i teritorijalnim sporovima. U njegovoj senci prepliću se interesi globalnih sila, svaka sa svojom agendom i strateškim ciljevima u ovom ključnom regionu Južne Azije.
Kina posmatra ovaj sukob kroz prizmu svog čvrstog savezništva sa Pakistanom. Kinesko-pakistanski ekonomski koridor (CPEC), vitalni dio inicijative "Pojas i put", predstavlja značajnu investiciju čija bi sigurnost bila dovedena u pitanje eskalacijom neprijateljstava. Stoga, Kina ima jasan interes u sprečavanju širenja sukoba. Međutim, njena podrška Pakistanu istovremeno služi kao sredstvo za ograničavanje indijskog uticaja u regionu i kao indirektno upozorenje Indiji da ne jača previše veze sa SAD kroz saveze poput QUAD-a. Ipak, Kina balansira ovaj odnos sa potrebom za stabilnim vezama sa Indijom, imajući u vidu obimnu bilateralnu trgovinu i zajedničko članstvo u organizacijama kao što su ŠOS i BRICS. U eventualnoj eskalaciji, Kina bi mogla iskoristiti svoju diplomatsku težinu da pozove na uzdržanost, gradeći tako svoj imidž mirotvorca na globalnoj sceni. Geopolitički, sukob bi Kini mogao poslužiti i za skretanje pažnje sa drugih osjetljivih tačaka, poput Tajvana, dok istovremeno indirektno slabi Indiju kao regionalnog konkurenta.
Za SAD, sukob između Indije i Pakistana dolazi u trenutku jačanja strateškog partnerstva sa Indijom. SAD vidi Indiju kao ključnog saveznika u suprotstavljanju kineskom uticaju u indo-pacifičkom regionu, čemu svjedoči i inicijativa QUAD. U slučaju sukoba, Indija bi se vjerovatno još više oslonila na američku obavještajnu i vojnu podršku, uključujući sisteme protivvazdušne odbrane, što bi dodatno zbližilo dvije zemlje. Iako Vašington javno poziva na smirivanje tenzija, analitičari primjećuju da potpuna neutralnost izostaje. Kriza bi mogla biti iskorištena za jačanje američkog prisustva u Južnoj Aziji i slabljenje kineskog uticaja. Takođe, sukob bi mogao poslužiti kao prilika za pritisak na Indiju da pređe na američku tehnologiju u nuklearnim elektranama, umjesto ruske. Međutim, dugotrajan sukob nosi rizik destabilizacije cijelog regiona, ugrožavanja trgovinskih puteva i povećanja opasnosti od nuklearne eskalacije, što svakako nije u interesu SAD-a.
Rusija se nalazi u jedinstvenoj poziciji, održavajući istorijski bliske odnose sa Indijom, posebno u sferama odbrane i energetike, ali istovremeno gradeći sve jače veze sa Pakistanom, naročito nakon zahlađenja pakistansko-američkih odnosa. U ovom kontekstu, Rusija bi mogla pokušati da preuzme ulogu medijatora, kao što je Pakistan i predložio, koristeći svoje diplomatske kanale sa obje strane kako bi smirila strasti. Ekonomski, Rusiji je u interesu očuvanje regionalne stabilnosti radi zaštite svojih energetskih i odbrambenih ugovora sa Indijom, ali i širenja saradnje sa Pakistanom u trgovini i vojnom opremom. Geopolitički, Rusija teži očuvanju multipolarnog svjetskog poretka i želi spriječiti da sukob dodatno osnaži američki uticaj u Južnoj Aziji. Eskalacija bi mogla oslabiti poziciju Rusije unutar ŠOS-a i BRICS-a ukoliko dođe do polarizacije među članicama.
Uticaj na ŠOS i BRICS
Šangajska organizacija za saradnju (ŠOS), koja okuplja i Indiju i Pakistan zajedno sa Kinom, Rusijom i centralnoazijskim državama, osnovana je sa ciljem promovisanja regionalne bezbjednosti i ekonomske saradnje. Sukob između Indije i Pakistana neminovno će uticati na funkcionisanje ove organizacije. Već postojeće tenzije oko Kašmira i optužbi za podršku terorizmu unutar ŠOS-a mogle bi se dodatno produbiti, otežavajući saradnju i slabeći efikasnost organizacije. Kina i Rusija, kao ključni akteri, imaju interes da spriječe eskalaciju kako bi sačuvale kredibilitet ŠOS-a i mogle bi preduzeti diplomatske napore za posredovanje. Međutim, ukoliko sukob eskalira, Indija bi mogla postati skeptična prema ŠOS-u zbog kineske podrške Pakistanu, što bi moglo dovesti do smanjenja njenog angažmana i jačanja veza sa Zapadom, potencijalno ugrožavajući jedinstvo ŠOS-a kao platforme za multipolarni poredak.
BRICS, kao platforma za ekonomsku i političku saradnju zemalja u razvoju, sa Indijom i Kinom kao ključnim članicama, takođe će osjetiti posljedice sukoba. Ekonomska destabilizacija, usljed potencijalnog prekida trgovinskih i investicionih odnosa između Indije i Kine, mogla bi negativno uticati na dinamiku BRICS-a. Već postojeći trgovinski deficit Indije sa Kinom i bezbjednosne zabrinutosti oko kineskih investicija dodatno komplikuju situaciju. Politički raskol, produbljivanje nepovjerenja između dvije azijske sile, oslabilo bi koheziju BRICS-a, a Indija bi mogla tražiti veću podršku od Rusije i drugih članica kako bi uravnotežila kineski uticaj. Eskalacija sukoba između dvije članice BRICS-a (Indije i indirektno Pakistana kroz kinesku podršku) mogla bi narušiti globalni imidž BRICS-a kao ujedinjene alternative zapadnim institucijama, što bi zapadne sile mogle iskoristiti za pojačavanje pritiska na Indiju da se distancira od ove grupacije. U ovom kontekstu, Rusija bi mogla pokušati da posreduje, koristeći svoje veze sa obje zemlje, kako bi očuvala jedinstvo BRICS-a, što je već viđeno na samitima poput onog u Kazanju 2024. godine.
Vojni sukob
Sukob je započeo 6. maja 2025. godine kada je Indija pokrenula operaciju "Sindoor", vodeći vazdušne i raketne napade na devet lokacija u Pakistanu i pakistanskom dijelu Kašmira, ciljajući, prema tvrdnjama New Delhija, "terorističku infrastrukturu" povezanu sa napadom od 22. aprila većinom u Pahalgamu, gde je ubijeno 26 civila. Pakistan je uzvratio, tvrdeći da je oborio najmanje dva do pet indijskih borbenih aviona i jedan dron, dok su razmjene artiljeriske vatre duž Linije kontrole (LoC) rezultirale civilnim žrtvama na obje strane – najmanje osam mrtvih i 29 ranjenih u indijskom Poonchu, te troje mrtvih i 12 ranjenih u pakistanskim oblastima, uključujući napade na civilne džamije. Obje zemlje su pojačale vojnu pripravnost, zatvorile vazdušne prostore i granice, dok su svjetske sile, uključujući SAD, Kinu i UN, pozvale na uzdržanost kako bi se spriječila dalja eskalacija.
Intenzivna razmjena vatre i prekogranični napadi izazvali su strah od šireg sukoba, posebno zbog nuklearnih kapaciteta obje zemlje, pri čemu svaka poseduje oko 180 nuklearnih bojevih glava. Lokalno stanovništvo u Kašmiru se suočava sa haotičnim uslovima, uz prekid snabdijevanja strujom u pakistanskom Muzaffarabadu i evakuacione vježbe u indijskim školama. Dok Indija opravdava napade kao odgovor na terorizam, Pakistan insistira na odmazdi, a međunarodna zajednica upozorava na rizik od "nuklearne zime" i globalnih ekoloških posledica ukoliko sukob preraste u nuklearni. Analitičari naglašavaju da, uprkos trenutnom izbjegavanju direktnih napada na vojne ciljeve, rizik od pogrešne procjene ostaje visok, što bi moglo dovesti do katastrofalnih posledica za region i svet.
Multipolarna realnost
Sukob oko sporazuma o vodama sliva Inda prevazilazi bilateralne okvire i odražava šire globalne promjene. Indija, koristeći vodu kao geopolitičko oružje, ne šalje poruku samo pakistanu, već i drugim državama: u multipolarnom svijetu, nacionalni interesi su iznad međunarodnih sporazuma.
Pakistan se suočava sa ozbiljnom prijetnjom koja zahtijeva pažljivo balansiranje diplomatskih napora i unutrašnje stabilnosti. Dok reakcije "vanjskog" svijeta ostaju diplomatski suzdržane, Južna azija ulazi u period još veće nesigurnosti, gdje rijeke postaju ne samo izvor života, već i poprište geopolitičkih igara moći. Najnoviji vojni sukobi dodatno produbljuju krizu i prijete ozbiljnim posljedicama po regionalni mir i stabilnost.
Na kraju, sukob Indije i Pakistana pokazuje novu sliku geopolitičkih odnosa – multipolarni svijet je realnost. Došao je kraj ere univerzalnih sporazuma pod patronatom međunarodnih institucija. Indija pokazuje da preuzima nove diplomatske obrasce ponašanja, poput Kine i Rusije. Svjetske sile sve više djeluju u skladu sa svojim interesima, mijenjajući pravila globalnog poretka. U tom smislu broj kombinacija interesa se eksponencijalno uvećava i izračunava se kao 2n."
