Ovaj dio uvijek je privlačio najviše pažnje – i zbog toga kako nastaje, ali i zbog toga što – nestaje. Naime, kada rijeka Brule naiđe na veliku granitnu stijenu, ona se rascijepi na dva dijela i svaki od njih kao vodopad pada sa stijene.
I dok se očekuje pad jednog vodopada, tj. kada voda dodirne tlo nastavlja se uz tok rijeke, drugi je prilično neobičan – voda pada u rupu koja podsjeća na kazan, a pored toga što zaista izgleda kao da se u njoj nešto krčka, mnogi su dodavali riječ “đavo“ vjerovatno zbog činjenice da vjekovima niko nije znao kuda ide voda, prenosi Punkufer.
Naime, nakon što se rijeka prije vodopada podijeli na dva dijela, poslije pada oni se – činilo se – više ne spajaju, pa se postavljalo pitanje kuda ide polovina rijeke. S obzirom na to da su stijene na tom području građene od neporoznog liparita sličnog granitu, u njihovom podzemlju nema rupa, prolaza i jama kao u našim poroznim krečnjačkim krajevima.
Stručnjaci i oni manje stručni, nastojali su da zadovolje svoju radoznalost empirijskim (spoljnim) dokazima, pa je poneko đubre, od loptica do saobraćajnih znakova, završilo u Đavoljem kotliću, a nije, kako su se nadali „mladi naučnici”, završilo ili u Gornjem jezeru ili negdje dalje uz rijeku Brulu, što je samo pojačalo sumnju u Đavolji kotao.
Ipak, 2017. godine, zahvaljujući prirodnim fluorescentnim bojama i mjerenju količine vode prije i poslije pada, „pravi” hidrolozi su otkrili da poslije otvora ili kazana polovina rijeke vrlo brzo napušta podzemlje i postaje nadzemni tok, koji se poslije samo nekoliko stotina metara spaja sa glavnim tokom rijeke Brule.
Ovo objašnjenje stavilo je tačku na nagađanja o đavolskoj prirodi kotlića, ali čak i uz otkrivenu istinu, ovaj prirodni fenomen je jednako nevjerovatan. I da, ako se pitate zašto se lopte i drugi „probni“ objekti nisu pojavili u kasnijem toku rijeke – odgovor je jednostavan i bez ikakve magije. Zbog snage vode koja ih drobi ili sprečava da plutaju.
