Aljaska, nekada ruska teritorija, sada američka, nosi simboliku koja podsjeća na davne promjene u odnosima velikih sila i na podsvjesno prisutnu borbu za uticaj. Sada, dok se dva predsjednika sastaju pod svjetlima kamera, u pozadini odjekuje rat u Ukrajini, sukob koji traje dovoljno dugo da iscrpi i zaraćene strane i njihove saveznike, a koji i dalje nema jasan put ka okončanju.
Prema ocjeni američkog Centra za strateške i međunarodne studije, svaki pokušaj da se ovaj rat prekine na brzinu, čak i uz spektakularne susrete i simbolične gestove, nosi ozbiljan rizik od kratkog daha. Istorija nas uči da većina oružanih sukoba između država ne završava potpunim i trajnim mirovnim sporazumima, već privremenim dogovorima ili primirjima, koja se raspadaju čim oslabi međunarodni pritisak ili se promijeni unutrašnja politička dinamika. Analitičari upozoravaju da je posebno opasno kada se mirovne inicijative zasnivaju na dogovoru velikih sila bez učešća zemlje koja je neposredno pogođena ratom.
Upravo je zato problematično što Ukrajina nije dio ovih razgovora. Pregovori o njenoj sudbini, vođeni bez njenog prisustva, nose ozbiljan rizik da bilo kakav dogovor bude shvaćen kao nametnuto rješenje, bez stvarne legitimnosti i bez šansi da opstane na terenu. Takvi aranžmani u prošlosti su rijetko donosili stabilnost – mnogo češće su ostajali kao političke kulise iza kojih su se nastavljali prikriveni sukobi.
Mir, ako je uopšte moguć, ne nastaje iz ceremonije niti iz zajedničkog fotografisanja lidera. Potrebno je da bar jedna strana shvati kako vojni put više nije održiv, da međunarodna zajednica ponudi čvrste garancije i da se unutar društava zaraćenih zemalja razvije politička volja za odricanje od daljeg rata. Bez te kombinacije, svi pregovori su samo privremeno odlaganje sukoba, a potpisani papiri ubrzo postaju bezvrijedni.
Za Putina, susret sa predsjednikom SAD ima i svoju unutrašnju političku vrijednost. On se pred domaćom javnošću pojavljuje kao ravnopravan sagovornik lideru najmoćnije zapadne zemlje, i to na američkom tlu. Samo njegovo prisustvo na ovom sastanku u Moskvi će se predstaviti kao dokaz da Zapad, uprkos sankcijama i izolacionim mjerama, mora pregovarati sa Rusijom. Iz Kremlja stižu signali o spremnosti na primirje i eventualne teritorijalne ustupke, ali bez ikakvih detalja o tome šta to podrazumijeva, na koji način bi se sprovelo i ko bi nadzirao sprovođenje. Odsustvo preciznosti u takvim izjavama uobičajeno je u diplomatiji – ono ostavlja pregovaraču prostor da u kasnijim fazama izvuče najveću moguću korist.
Na terenu, međutim, stvarnost je daleko od ceremonijalne. Ruske snage su tokom ove godine uspjele da prošire kontrolu nad dijelom istočne i južne Ukrajine, učvršćujući linije koje će biti teške za pomjeranje. Ukrajinska vojska pokazuje sposobnost da izvede precizne i brze napade, ali nema strategiju koja bi preokrenula tok rata u njenu potpunu korist. Sukob je ušao u fazu iscrpljivanja – nijedna strana nema dovoljno snage za odlučujući udar, a nijedna nije spremna da pristane na ustupke koje bi druga strana prihvatila kao dovoljne.
U takvoj ravnoteži iscrpljenih mogućnosti, mir je dalek cilj. Susret na Aljasci, posmatrano izvan diplomatskih fraza, ima dva lica – s jedne strane, on pokazuje da je komunikacija moguća čak i u trenucima najvećih tenzija, a s druge, podsjeća da sama komunikacija ne znači i rješenje. Ako iz ovog susreta ne proizađu jasne i provjerljive garancije, mehanizmi nadzora i precizni rokovi sprovođenja, sve što se večeras bude reklo može ostati samo u arhivama i na naslovnicama, bez ikakvog uticaja na ljude čiji se životi svakodnevno mijenjaju pod zvukom sirena i eksplozija.
Za Ukrajinu, izostavljanje iz ovakvih razgovora je opasan presedan. To znači da se odluke o njenoj budućnosti i njenim granicama mogu donositi bez njenog glasa, kao što se mnogo puta ranije dešavalo u istoriji manjih država kada su velike sile tražile "brza rješenja". Za svijet, ovo je podsjetnik da diplomatija može biti važan alat, ali je nemoćna ako iza nje ne stoji politička volja svih strana da do kompromisa zaista dođe. Bez te volje, susret na Aljasci može ostati samo još jedan prizor iz galerije političkih trenutaka koji lijepo izgledaju pred kamerama, ali ništa ne mijenjaju u stvarnosti.
