Održavanje samita u srcu južnoameričkog kontinenta, u zemlji čija se prirodna raskoš mjeri površinama kontinenata, nosi snažnu simboliku: Brazil je istovremeno čuvar i žrtva planete.
U središtu rasprave nalazi se Amazon, najvažniji ekosistem na Zemlji i mjesto gdje se u tišini šuma odvija borba između profita i opstanka. Dok svjetski lideri raspravljaju o emisijama i rokovima, prašuma nestaje brzinom koja se više ne može ignorisati. Ipak, Brazil pokušava da uspostavi novu paradigmu razvoja – onu koja ne mjeri rast samo količinom iskopanog i posječenog, već i sposobnošću da se priroda obnovi.
Izvještaj Ujedinjenih nacija objavljen povodom COP30 upozorava da će svijet do 2035. godine morati da obezbijedi 310 milijardi dolara godišnje za prilagođavanje klimatskim promjenama – gotovo četiri puta više nego danas. Ta brojka ne otkriva samo razmjere problema, već i moralni jaz između bogatog Sjevera i globalnog Juga. Dok industrijske sile nastavljaju da povećavaju emisije, zemlje koje najmanje doprinose krizi najviše plaćaju njene posljedice.
Tu je i Crna Gora. Iako mala, ona već osjeća klimatske udare: sve duže suše, izumiranje pojedinih biljnih vrsta, nestajanje snijega na planinama i narušavanje obale. Ti procesi ne utiču samo na pejzaž, već i na ekonomiju, zdravlje i društvenu stabilnost. Turizam, najosjetljivija grana crnogorske privrede, posebno zavisi od klimatske ravnoteže. Zbog toga su odluke donesene u Belému – ma koliko djelovale daleko – zapravo direktno povezane s našom svakodnevicom. Svaka nova mjera o smanjenju emisija, svaki fond za adaptaciju, svaka međunarodna obaveza – sve to određuje buduće mogućnosti Crne Gore da se prilagodi i opstane u svijetu koji se ubrzano mijenja.
Brazil, uz predsjednika Luiza Inasija Lulu da Silvu, pokušava da ujedini zemlje globalnog Juga pod parolom da bez socijalne pravde nema klimatske pravde. U tome se krije i poruka za male države poput Crne Gore: klimatska politika nije više luksuz razvijenih zemalja, već pitanje suvereniteta, ekonomije i dostojanstva. Ako svijet ne pronađe balans između ekonomskog razvoja i očuvanja planete, biće kasno da se sanja o održivosti.
Zato je COP30 više od samita. To je ispit zrelosti međunarodne zajednice, ali i svake pojedinačne države. U Belému se, između magle iznad Amazona i diplomatskih protokola, prelama pitanje koje nadilazi granice: da li je čovječanstvo spremno da nauči da živi s prirodom, a ne protiv nje?
Crna Gora u toj globalnoj slagalici može biti mala, ali ne i nevidljiva. Njen primjer – da se identitet, turizam i energija mogu graditi na održivosti – može postati jedan od tih rijetkih, ali dragocjenih dokaza da male zemlje mogu imati veliki uticaj. Jer klima ne poznaje moćne i slabe, već samo odgovorne i one koji to nijesu.
