U zemlji u kojoj se životni standard godinama topi pred naletom inflacije i poskupljenja, obećanje da možeš "kupovati kao milijarder" zvuči primamljivo gotovo svima.
No iza popusta od 70 ili 90 odsto krije se kompleksna priča o novim potrošačkim navikama, rizicima na internetu i granici između pametne uštede i opasne iluzije.
Kako funkcioniše Temu
Temu se predstavlja kao globalna onlajn pijaca koja spaja kupce direktno s kineskim proizvođačima, zaobilazeći posrednike i tako, barem u teoriji, obara cijene do apsurda. Na istoj stranici nerijetko se mogu naći patike za desetak eura, komplet šminke za cijenu jednog ruža u drogeriji ili kućni aparati jeftiniji od ijedne akcije u lokalnim marketima. Platforma agresivno podstiče kupovinu: ograničeni "flash" popusti, odbrojavanja, kuponi, nagradne igre i takozvano "gamifikovanje" aplikacije stvaraju osjećaj hitnosti i straha da će "ponuda nestati".
Temu se tako ne troši samo novac, već i vrijeme – korisnici nerijetko satima skroluju kroz more proizvoda koje realno nisu ni planirali da kupe.
Zavodljiva cijena u vremenu krize
Niža srednja klasa i siromašniji slojevi, ali i mladi koji žive s roditeljima, postaju glavna meta ove nove šoping igre. U društvu u kojem plata sve teže pokriva osnovne troškove, ideja da se "prevari sistem" i za male pare dobije osjećaj luksuza nosi snažan emotivni naboj. Temu tu vješto ulazi u pukotine svakodnevice: nudi sitne radosti onima koji su sve rjeđe u prilici da sebi priušte veće. Mikrokupovine od nekoliko eura pretvaraju se u psihološki ventil, ali zbrajanjem narudžbi na kraju mjeseca lako se vidi da i "jeftino" može postati skupo. Pritom se rijetko postavlja pitanje ko i pod kojim uslovima zapravo proizvodi robu koja košta manje od cijene dostave.
Kvalitet, carina i skriveni troškoviIza šarenih fotografija često stoji sasvim drugačija realnost kada paket napokon stigne. Korisnici se žale na razliku u boji, veličini, kvalitetu materijala ili funkcionalnosti – od garderobe koja ne liči na fotografiju do elektronskih uređaja bez jasnih sertifikata i uputstava na jeziku razumljivom kupcu. Na sve to dolaze i lokalna pravila: carine, porezi i troškovi špeditera mogu povisiti krajnju cijenu narudžbine do tačke u kojoj "povoljna kupovina" prestaje biti takva, naročito za veće pakete.
Procedura reklamacije, iako formalno postoji, u praksi je za mnoge korisnike obeshrabrujuća: komunikacija na engleskom, slanje fotografija, čekanje povrata novca i neizvjesnost oko toga da li će reklamacija uopšte biti prihvaćena.
Podaci kao nova roba
Drugi, možda manje vidljiv sloj priče o Temuu tiče se ličnih podataka korisnika. Da bi uopšte koristio aplikaciju, korisnik mora da otvori nalog, ostavi e-mail, adresu, broj telefona, a prilikom kupovine i podatke o kartici ili digitalnom novčaniku. Pored toga, sama aplikacija prikuplja niz tehničkih podataka o uređaju, navikama pretraživanja i potrošačkom ponašanju. U eri u kojoj su podaci "nova nafta", činjenica da sve to završava u rukama kompanije pod kineskom jurisdikcijom otvara niz pitanja: ko ima pristup tim podacima, koliko dugo se čuvaju, i da li mogu biti predmet trgovine, profilisanja ili zloupotrebe. Transparentnost oko tih pitanja rijetko je u fokusu reklama koje nam iskaču svakodnevno.
Nova kultura šoping eskapizma
Temu nije samo još jedna aplikacija – on je simptom šire promjene u načinu na koji se tješi frustracija sve težeg života. Šoping, nekad rezervisan za rijetke odlaske u grad ili tržni centar, pretvorio se u digitalni refleks: jednim prelaskom prsta prelaze se kontinenti, a narudžbina iz fabrike s druge strane svijeta postaje "nagrada" nakon napornog dana. Ta kultura šoping eskapizma prepliće se s algoritmima društvenih mreža, gdje "Temu haul" videi i preporuke influensera dodatno normalizuju ideju da je sasvim u redu povremeno naručiti punu korpu stvari koje nam možda i ne trebaju. U tako postavljenoj igri, pitanje više nije da li je Temu jeftin ili prevara, već koliko nas košta iluzija da kroz ekran možemo pobjeći od stvarnosti – makar na par klikova.
