Piše Nikolas Kristof za "Njujork tajms", dobitnik Pulicerove nagrade

Kada sam počeo da izvještavam o Tajvanu za "Njujork tajms", osamdesetih godina, to je bila diktatorska država koja se držala principa ratnog zakonodavstva, zabranjivala je postojanje opozicionih stranaka i zatvarala disidente. Prihod po glavi stanovika iznosio je samo 4 hiljade dolara, a njihova vlada je jednom pokušala da me potkupi, ne bih li im u pisanju bio više prijateljski nastrojen.

Sada se sve u svijetu preokrenulo. Prema indeksu demokratije koji objavljuje Economist Intelligence Unit (istraživačka i analitička podružnica časopisa The Economist), Tajvan je sada više demokratska država nego Amerika. Slično tome, Tajvan se smatra i slobodnijom državom od Sjedinjenih Država.

Štaviše, Tajvan je bogato tehnološko čudo; asistenti u restoranima su roboti, a njihovi građani imaju viši prihod po glavi stanovnika nego Japanci, zato što Tajvan proizvodi više od 90 procenata naprednih kompjuterskih čipova u svijetu. Stoga, može biti da je Tajvan jedini nezamjenjivi centar u svjetskoj ekonomiji.

Takođe, tokom moje prve posjete Vijetnamu 1989. godine, prihod po glavi stanovnika iznosio je oko 100 dolara, a u hotelu u kom smo žena i ja odsjeli (jedan od najboljih u toj oblasti), pacovi su šetali po sobama.

Prošlog mjeseca u hotelu "Šeraton" u Vijetnamu, gdje je prihod po glavi stanovnika sada oko 5.000 dolara, nije bilo pacova. Uz ulice grada izgrađen je veliki broj nebodera, odražavajući ekonomski rast od 8%, jedan od najvećih u svijetu i berzu koja je prošle godine porasla za 37% u dolarima. Očekivani životni vijek u Ho Ši Min Sitiju je 77 godina, duže nego u nekim američkim saveznim državama.

I tako je širom Azije, koja se transformisala zapanjujućim tempom. Neke azijske zemlje su uspjele da udvostruče svoj ekonomski učinak za manje od decenije. Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj navodi da je azijska privreda (uključujući zemlje poput Kine, Indije, Indonezije, Vijetnama i druge) prošle godine doprinijela globalnom ekonomskom rastu više nego ostatak svijeta zajedno, i da će tako ponovo biti 2026. godine.

Imao sam priliku da provedem dobar dio poslovnog života u Aziji upravo kao posmatrač, zato što osamdesetih godina nije bilo važno što je "Njujork tajmsu" bilo u redu da mladog novinara pošalju kao dopisnika. Taj dio svijeta se tako brzo mijenjao prethodnih godina da, izraziću se po uzoru na Heraklita, dva puta ne možete zakoračiti u istu Aziju. To, zapravo, nije istina; nažalost, možete više puta kročiti u isti Mjanmar i u istu Sjevernu Koreju.

The New York Times: Savjeti o zdravlju koje daje AI često su pogrešni

Azija nije monolitna, ali prednosti koje su se prvo vidjele u Japanu i malim "tigrovskim" privredama (Hongkong, Južna Koreja, Tajvan i Singapur) potom su se proširile i na Kinu i veliki dio Jugoistočne Azije, a odskoro i na Bangladeš i Indiju. Jedan od faktora bile su investicije u ljudski kapital, u kombinaciji sa mudrim ekonomskim politikama.

Budući da su demokratija i društvo u Americi nailazile na poteškoće prethodnih godina, našavši se u vrtlogu autoritarizma i blatu nejednakosti i nezadovoljstva, pitam se koje lekcije mi Amerikanci možemo izvući iz uspjeha koje je Azija postigla.

Ja se fokusiram na one koje se tiču transformacijske moći obrazovanja. Nije to nikakva novina, i to je nešto o čemu sam dumao tokom života otkad smo supruga i ja počeli da obilazimo škole u Aziji osamdesetih i da šaljemo našu djecu u školu u Japanu tokom devedesetih. Pri svakoj posjeti osjetim trunku zavisti prema društvima za koje bi se reklo da vrednuju obrazovanje više nego Amerika.

Ta strast odražava tradiciju u konfučijanskom pojasu Istočne Azije da je put do slave kroz obrazovanje. Čak i danas, u kineskim selima, povremeno naiđete na drevni "paifang" – spomenik posvećen nekom lokalnom čovjeku koji je prije nekoliko vjekova stekao diplomu sa najvišim počastima na carskim ispitima. Kada ste posljednji put vidjeli da američko selo obilježava lokalnog doktora nauka?

U nekim istočnoazijskim školama koje sam posjetio, učenici i nastavnici su objašnjavali da su "popularne" djevojke i momci najuspješniji učenici, lučonoše. To je raj za bubalice, a ovakav vrednosni sistem navodi mnoge učenike da ulažu mnogo truda.

Razmislimo o Tran Ha Hoang Čau, koju sam upoznao u Ho Ši Min Sitiju. Nije imala novca za fakultet, ali je bila odlučna da ipak završi fakultet. Odlučila je da istovremeno studira i radi puno radno vrijeme. Nakon što bi cijeli dan učila na univerzitetu, radila bi cijelu noć u kafiću, sedam dana u sedmici.

Pa kad je onda spavala?

"Moje jedino vrijeme za spavanje bio je u kafiću, između 3 i 5 ujutru, ako nije bilo mnogo mušterija", objasnila je. Takođe je nadoknađivala san vikendom, rekla je.

Nije imala dovoljno novca za hranu i često je bila gladna. Ali njena istrajnost se isplatila, i počela je da dobija akademska priznanja za svoja naučna istraživanja, uključujući jednu nagradu za rad o kovidu i drugu za istraživanje vratnih pršljenova. Nagrade su podrazumijevale i novčane isplate koje su joj omogućile da kupi hranu.

To poštovanje prema obrazovanju je razlog zašto škole u Singapuru možda spadaju među najbolje u svijetu, uz škole u Južnoj Koreji, Tajvanu, Hongkongu i Japanu.

Mi Amerikanci rado ulažemo u obrazovanje svoje djece, ali smo manje entuzijastični kada je riječ o plaćanju školovanja tuđe djece. U Tajvanu, naprotiv, ustav je decenijama propisivao da obrazovanje, kultura i nauka moraju činiti najmanje 15% državnog budžeta; zakonom je to povećano na najmanje 22,5% ukupnih prihoda državnog budžeta koji se odvajaju za obrazovanje.

Naravno, nije svako dijete u Aziji uzor, i postoji mnogo siromaštva, nejednakosti i nepravde. Obrazovanje nije lijek za sve; Sjeverna Koreja izgleda da ima pristojne škole, ali je siromašna i totalitarna. Ali posebno u zemljama sa konfučijanskim uticajem, poštovanje prema obrazovanju je toliko duboko da može čak nadjačati mlade hormone.

"Izlasci ili momak nisu potrebni", rekla je Fan Ti Mi Dujen, dvadesetogodišnja studentkinja tehnologije na Univerzitetu u Ho Ši Min Sitiju. "Moj prioritet je učenje."

To je drži zauzetom. Dujen je napravila uređaj za mjerenje parametara tla kako bi farmeri mogli razumjeti kako da dodaju đubrivo za poboljšanje usjeva. Zatim je napravila uređaj o kojem bih vam pričao da ga razumijem.

Dujen, koja je odrasla u ruralnom području, korisnica je neprofitne organizacije Ju-Go, koju je pokrenuo bivši izvršni direktor Majkrosofta Džon Vud. Divim se Ju-Go, koja pruža stipendije od oko 800 dolara, omogućavajući sjajnim ženama sa niskim primanjima u Aziji i Africi da pohađaju univerzitet.

Možemo li izgraditi ovakvu kulturu posvećenosti obrazovanju u Americi?

U svakom slučaju, mnogi u Istočnoj Aziji se žale da njihovi sistemi previše opterećuju djecu, jer im se uskraćuje zabava, i da se fokusira previše na pamćenje, a premalo na kreativnost. Da, to je tačno.

Ali zar mi Amerikanci ne bismo mogli da se pomjerimo malo u pravcu Azije? Ne moramo graditi spomenik svakom doktoru nauka, ali možda bismo mogli biti manje zadovoljni prosječnošću u obrazovanju? Možda bismo mogli priznati nejednakost lokalnog finansiranja škola koja šalje bogatu djecu u dobre škole, a siromašnu u loše? Možda političari mogu prestati da demonizuju univerzitete i oporezuju njihove fondove? Šta ako bismo ljudski kapital cijenili jednako kao i finansijski kapital?

Članak je objavio "Njujork tajms"

c.2026 The New York Times Company