Ako to ne uspijeva najrazvijenijim zapadnim zemljama, gdje žene jedva prelaze jedan odsto ukupnog broja vodinstalatera, kako se ovaj zanat „primio" među Jordankama, koje žive u mnogo konzervativnijem društvu?
Američki sociolog Musa Al Arabi cinično je zaključio da kada bi u jednom danu nestalo 90 odsto sociologa u svijetu to bi malo ko primijetio, ali kada bi nestala polovina vodoinstalatera – zavladala bi globalna panika. Ona je već na pomolu, jer se procjenjuje da će u naredne dvije godine Sjedinjenim Državama nedostajati 550.000 vodinstalatera, Velikoj Britaniji 74.000, Francuska se žali da zbog nedostatka ovih zanatlija trpi štetu od tri milijarde eura godišnje, a poslodavci u Srbiji ne mogu da nađu vodoinstalatera čak ni za platu od 2.000 eura mjesečno, piše magazin Biznis i finansije.
Zato države pokušavaju da zavrbuju mlade za ovu profesiju kroz različite programe, ali sudeći po statistici, bez većeg uspjeha. Zašto ona nije popularna i pored mogućnosti da se dobro zaradi, objašnjava jedan irski vodoinstalater na društvenoj mreži Reddit. On ističe da je riječ o poslu koji je težak, prljav, prašnjav, sa nezdravim isparenjima, a koji mušterije ne poštuju, optužujući vodoinstalatere da su lopovi koji naplaćuju mnogo više nego što njihov rad zaista vrijedi.
Po njegovom mišljenju, to su istovremeno razlozi zašto ovaj posao nije za žene, iako se u poslednje vrijeme insistira na tome da se njihovom obukom popune deficitarna zanatska zanimanja. Prema podacima Svjetskog savjeta za vodoinstalatere (WPC), žene čine svega oko dva odsto ukupnog broja vodoinstalatera u svijetu, pri čemu taj procenat jedva prelazi jedna odsto čak i u najrazvijenijim državama poput SAD i Njemačke, i u prosjeku imaju za 15 odsto niže zarade nego njihove muške kolege.
Istina, ta razlika je manja nego u mnogim drugim profesijama, ali do zarade treba doći. Zbog ukorijenjenih predrasuda da žene nisu sposobne za ovaj posao, imaju teškoća da usavrše taj zanat u praksi jer ih mnoge radionice odbijaju, a još teže se probijaju na samom tržištu.
Doktoriraj na fakultetu da budeš domaćica
Ako su takvi stereotipi i dalje rašireni u zapadnoj kulturi, kako je došlo do toga da se ovaj zanat „primi" među ženama u Jordanu, gdje je podela uloga među polovima znatno konzervativnija? Iako ova bliskoistočna zemlja može da se pohvali velikim brojem obrazovanih žena, usko grlo nastaje prilikom njihovog zapošljavanja. To potvrđuju i izvještaji o društvenom i ekonomskom napretku žena, koje redovno objavljuje Odeljenje za statistiku Kraljevine Jordana.
Podaci iz ove godine pokazuju da u Jordanu živi nešto više od 5,5 miliona žena, što je 47 odsto ukupnog stanovništva. Preko 61 odsto ženske populacije spada u radno sposobnu grupu od 15 do 64 godine. Udio obrazovanih žena premašio je 93 procenta, skoro tri četvrtine njih ima završenu srednju školu, 55 dosto diplomiranih studenata su žene, a one preovlađuju i među doktorima nauka (56 odsto). Žene čine petinu u jordanskom parlamentu i zauzimaju četvrtinu visokih pozicija u državnim ministarstvima i diplomatiji.
Međutim, statistika je nije toliko „feminizirana" kada se analizira cjelokupno tržište rada. Žene u Jordanu čine manje od 15 odsto aktivne radne snage, što znači da kada završe školovanje, većina njih svoju diplomu „okači o klin" i posveti se poslu koji im je „određen rođenjem" – da budu supruge, majke i domaćice. One koje se zapošljavaju uglavnom rade u takozvanim ženskim profesijama, najviše u obrazovnim i vaspitnim djelatnostima. Iako su svi veći jordanski gradovi puni plakata koji pozivaju djevojke da studiraju tehničke fakultete, samo 16 odsto žena radi u tehničkim strukama.
Borba za svaku kap vode
Otkud onda ideja da se Jordanke obučavaju za vodoinstalatere i zarađuju u profesiji koja svuda u svijetu opstaje kao jedno od najtvrdokornijih „muških uporišta"?
Glavni razlog zašto se jordanska država odlučila za ovakve programe obuke jeste ekonomski, ali prioritet nije bio da se što veći broj žena finansijski osamostali, već rješavanje jednog drugog problema – gubitka vode u distributivnoj mreži.
Jordan je mala, suva zemlja, gdje 75 odsto teritorije zauzima pustinja.
Svakom stanovniku dostupno je svega oko 150 kubnih metara vode godišnje. Ta količina je manja od polovine zapremine prosječnog bazena, ona čini svega jednu šezdesetinu količine vode dostupne stanovnicima SAD i četvrtinu svetskog prosjeka.
Ali, razlozi za jordansku krizu sa vodom sežu dalje od puke geografije.
Ovaj region decenijama potresaju politički i vojni sukobi, što onemogućava saradnju oko održavanja i unapređenja vodnih resursa. Štaviše, sukobi često izbijaju upravo zbog pristupa vodi, najviše oko rijeke Jordan. U ovu rijeku ulivaju se pritoke iz Libana, Sirije, Jordana, Izraela i sa palestinskih teritorija. To je ometalo pokušaje ne samo da se voda podijeli, već i da se zaštiti rijeka, zbog čega su i kvalitet i količina vode naglo opali u poslednjih nekoliko decenija.
Pored toga, ratovi „proizvode" veliki broj izbjeglica.
Prema podacima UNHCR-a, trenutno u Jordanu ima više od 760.000 izbjeglica iz Sirije, Iraka, Jemena, Sudana i preko 2,4 miliona registrovanih palestinskih izbjeglica, što dodatno iscrpljuje ionako oskudne rezerve vode.
Uz sve to, Jordan ima ogromnih problema sa curenjem vode. U nekim oblastima izgubi se i do 76 odsto vode zbog havarija u distributivnoj mreži i učestalih kvarova u samim domaćinstvima. Neke procjene kažu da je u pitanju količina koja bi mogla da zadovolji osnovne potrebe za vodom oko 2,6 miliona ljudi, što je četvrtina trenutne populacije u Jordanu.
„Porođajne muke" na tržištu
Tražeći rješenja kako da umanji gubitak vode, jordanska vlada je odlučila da jedna od mjera bude i obuka žena za obavljanje vodoinstalaterskih radova. Zašto?
Pre svega, za razliku od muškaraca koji su po cio dan na poslu, većina žena najveći dio vremena provodi u obavljanju kućnih obaveza, koristeći vodu za kuvanje, pranje i čišćenje. Usled toga, mnogo prije nego njihovi muževi primjećuju da je došlo do kvara sa vodom i gdje su problemi nastali. Ali, one ne smiju da prime nijednog muškarca u kuću, pa ni vodoinstalatera, ako nije prisutan njihov suprug. Međutim, ukoliko je vodinstalater žena, popravka može da se obavi odmah, često i prije nego što se odsutni domaćin vrati s posla ili sa službenog puta.
Dakle, što se prije kvar utvrdi i popravi, to će se izgubiti manje vode. Vođeni ovom logikom, nadležni u Jordanu su prve obuke žena za vodoinstalatere počeli da sprovode još 2011. godine, uz teške „porođajne muke".
Sama ideja da se žene bave ovim zanatom naišla je na ogroman otpor u javnosti. Čak se i veliki dio Jordanki pridružio osudama da bi čeprkanje po vodovodu i kanalizaciji predstavljalo poniženje i sramotu ne samo za žene koje bi prihvatile takav posao, već i za njihovu cjelokupnu rodbinu.
Šegrtovanje kod veteranki
No, jordansko Ministarstvo za vodosnabdijevanje i navodnjavanje je bilo uporno da sprovede svoj plan, a finansijsku podršku su ponudile i međunarodne organizacije za razvojnu pomoć. Ipak, presudni momenat je bio kada su svjetovne vlasti ubijedile imame da dozvole ženama vodinstalaterima da rade u džamijama.
Nakon toga, pored javnih ustanova vodoinstalaterke su počele da angažuju privatne firme a potom i domaćinstva, naročito bogatiji slojevi stanovništva u prestonici Amanu, za svoje vile širom Jordana. Država redovno izveštava javnost o uštedama koje se postižu zahvaljujući ovom programu, a koje su dostigle 40 odsto u ukupnoj potrošnji vode.
Ipak, vodoinstalerke u Jordanu priznaju da je od uštede vode za njih još važnije to što im je ovaj zanat obezbijedio finansijsku nezavisnost. Žene vodoinstalateri zarađuju u prosjeku 500 dolara mjesečno, što je znatno iznad minimalca u Jordanu. Tome je doprinijelo i njihovo udruživanje u zadruge, kao i spremnost veteranki u ovom poslu da obučavaju buduće vodoinstalaterke.
