– Godinama sam pisao priču o dvodihalicama – dvoljubnicama. Na to me je inicirao dokumentarac koji sam davno gledao na televiziji. Pokušao sam da ne pišem o tome, ali lakše mi je bilo da napišem priču, nego da mi i dalje burgija po glavi. To je najstariji dio romana. Ostali pripovjedni tokovi su se vremenom lijepili – kaže u intervjuu za "Dan" Aleksandar Buđevac, autor romana "Ljubavi kišnih seni", koji je, kao pobjednik na "Deretinom" konkursu, upravo objavio čuveni beogradski izdavač.
• Roman postavlja mnoga pitanja, a istovremeno, neštedimice daje odgovore. Jedno od njih glasi: Ko je zaista autor prevoda?
– Ako se pitanje odnosi na japanski prevod naslova, prva verzija prevoda nastala je uz Gugl prevodioca. Potom sam konsultovao druga iz djetinjstva koji četrdeset godina živi u Tokiju i, naravno, on koriguje Gugl. Kaže da nije izvorni govornik i da će, za svaki slučaj, da se posavjetuje sa svojom ženom Mariko. Njoj nije bilo jasno kako kiša uopšte može da ima sjenku i pitala je kako se to kaže na engleskom. Dakle, ostala je njegova verzija i ja sam mu zahvalan. Inače, ovo je jedan od rijetkih romana gdje je naslov stariji od njega samog. Na pojam "kišnih sjeni" sam slučajno nabasao. Inače, to je geografski pojam koji dokazuje da doslovno hodamo po metaforama i da je sve samo pitanje percepcije.
• Piščeva meta u Vašem romanu je, pored ostalog, ili preciznije – jedna od glavnih: šta je to, po Vama, književni uspjeh?
– Kada knjiga dovuče čitaoca do kraja, a on se sve vrijeme smješkao.
• Sama "Deretina" nagrada svjedočanstvo je Vašeg književnog uspjeha. Da li je, po Vama, potrebna hrabrost da se taj uspjeh podnese? Imate li izvjestan strah od njega?
– Nema tu hrabrosti. To sada mora da se istrpi. Kao kada sjednete na zubarsku stolicu, a doktor Vam kaže: "Opustite se!" Jedini problem s nagradama jeste što Vam stvore iluziju da ste konačno uradili nešto što nije loše, pa Vam naprave pritisak da ne smijete slabije od toga, a možda je to bio samo eksces i lucidni trenutak. Sigurno da nagrada čini knjigu vidljivijom, ali me ta činjenica natjera da se zapitam – da li sam mogao bolje? Nadam se da mi neće pokvariti merak u pisanju. Sigurno postoje ljudi koji umiju da uživaju u nagradama.
• Osvedočeni ste kao vrhunski arhitekta. Ne manje nego u arhitekturi, talentovani ste i u književnosti. Zašto se Saša Buđevac, pisac, dosljedno skriva iza S. B, arhitekte?
– Hvala na komplimentima. Nadam se da sam, ipak bolji arhitekta. Ja i jesam, prije svega, arhitekta. Tako sam obrazovan i četrdeset godina živim od arhitektonskog projektovanja, a pišem tek petnaestak. Prve zbirke priča i romane napisao sam pod pseudonimom. Nisam želio da brkam ljudima svoj identitet, a i plašio sam se da ne ispadnem glup u društvu. Uostalom, previše dugo sam na slobodnom tržištu, pa znam da ljudi lako pomisle: "Gle ovog! Sad još i piše romane!" ljudi ne vole svaštare. Da li biste voljeli da Vam srce operiše hirurg koji jedva čeka da ode na pecanje?
Do sada nisam imao nijednu promociju knjige, niti književno veče. Sin godinama uspješno vodi naš porodični projektni studio – bolje nego što sam to ja ikada radio – pa se polako odjavljujem. Sljedeće godine idem u penziju, pa sada mogu da se javno pokazujem i kao nešto drugo osim arhitekte.
• Koliko su priče u romanu naše, a koliko ih pozajmljujemo iz tuđih života?
– Valjda su sve priče kompilacija ličnog iskustva, tuđih života i mašte – i ne obavezno tim redom. Tako je i u "Ljubavima kišnih seni". Ključ je samo u povišenoj osjetljivosti za sve tri stvari. Recimo, nikada ne bih mogao da napišem priču po istinitom događaju, kako to mnogi uspješno čine. Ja to radim da bih sebe zabavio, i meni je zanimljivije da je nešto moguće nego da je tačno. Zato ne istražujem kada pišem. Kad mi treba neki podatak zbog uvjerljivosti – ja ga izmislim, simulirajući autentičnost.
• Da li smatrate da ste zaista bolji od drugih u svijetu nagrađenih romana?
– Naravno da ne. Da nisam imao sreće, i ovaj rukopis bi istrunuo u mojoj fioci s nekim drugim. Hvala žiriju. Više puta sam bio u situaciji da moj roman na konkursu ne bude zapažen, a da nisam presrećan nagrađenim. Opet, nekad nagradu dobije roman na koji sam ljubomoran. U vrednovanju umjetnosti nema egzaktne kvantifikacije. Nije to atletika, pa da možeš da razvučeš metar i pouzdano vidiš ko je dalje skočio. Obično se kaže da, kad je nešto dobro, to uvijek pronađe svoj put. To nije istina. To je stvar metafizike. Nikada ne znate da li je nešto zaista dobro dok se to ne desi – pa čak ni tada. Ja bar ne znam.
Između nesrećnog i srećnog razlika je samo u verifikaciji. To je jedan isti čovjek. Ponekad se to desi, a najčešće ne. Iskustvo mi tako govori. "Ljubavi kišnih seni" se, između ostalog, bave relativizacijom i demistifikacijom sistema vrijednosti u umjetnosti – bar sam ja mislio da pišem o tome. Sada vidim da čitaoci nalaze druga težišta u romanu. To samo pokazuje da ono što je u mojoj glavi ne mora da izazove rezonancu kod čitaoca.
• Kakvi su Vam budući književni planovi? Na čemu trenutno radite?
– Uvijek radim na nekoliko rukopisa koji su u različitim fazama. Trenutno sam jedan ostavio da malo fermentira, dok se vraćam na stariji, za koji sam mislio da je bolji od "Ljubavi kišnih seni". Nadam se da ovom nagradom nijesam potrošio svu sreću.
