Kako je zapisala Udovičić Pleština, ovaj komad pripada "duhovito dosjetljivom Brehtu, nepomirljivom kritičaru realiteta, koji je iz gotovo nihilističkih pozicija svoje mladosti uspješno pronašao modus protesta protiv savremene civilizacije u gotovo totalno anarhističkoj pobuni".
– Brehtova bespoštedna analitička poruga modernom društvu često je redukovala čovjeka na tek četiri osnovne funkcije: jesti, tući se, bludničiti i pijančiti. I eto naše svadbe. Malograđanske - piše Udovičić Pleština. Dodaje i da se ljubav na ovoj svadbi često prokazuje kao požuda, borba za istinu kao gnjev. To je dramatično, ali istovremeno i bolno duhovito, zabavno, dodaje ona, napominjući da uredna svkodnevica dobija izgled groteske koj upire prstom u neizvjesnu budućnost.
– U trenutku kada je postao svjestan činjenice da će Njemačka prihvatiti Hitlera, Breht prihvaća marksistički svjetonazor, piše poučke, mijenja dramaturšku strukturu, ali ne odustaje od humora, satire kao izražajnog sredstva. Taj "komunista bez knjižice", parafrazirajući Marksovu izjavu, tvrdio je da je umjetnost opijum za narod. Šta je htio reći? Htio je reći da se sa umjetnošću nema pravo zavaravati publiku iluzijama niti joj prikrivati stvarnost, ma kakva ona bila - zaključuje Udovičić Pleština.
