Bio je jedan od rijetkih u Crnoj Gori koji je život posvetio zaštiti ugleda arhitekata i graditeljskog nasljeđa. Kao aktivni intelektualac nije se libio da na svojstven način iskaže kritički stav o društvenim okolnostima i zbivanjima.
Boreći se za dostojanstvo arhitekata i zaštitu njihovih djela sarađivao je i sa našom medijskom kućom, često kroz brojne autorske tekstove, a češće kao vrijedan sagovornik.
Andrija Markuš je rođen 1941. godine, u Podgorici. Diplomirao je 1965. godine na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. Bio je stipendista OGP "Titograd". Po završenim studijama bogatu i raznovrsnu karijeru započeo je u tom kolektivu. Od 1966. do 1973. godine radi kao profesor Građevinske tehničke škole "inž. Marko Radević" u Tiogradu. Od 1973. do 1977. godine zaposlen je u Republičkoj zajedniici obrazovanja, a od 1977. do odlaska u penziju 2001. godine predaje na Univerzitetu Crne Gore. Bio je profesor prve generacije studenata dizajna.
Graditeljskom nasljeđu Crne Gore ostavio je projekte osnovnih škola: "Marko Miljanov" Titograd (1969), "Luka Simonović", Nikšić (1971-74) "Blažo Mraković" u Donjem Zagaraču, Danilovgrad (1973), "Sutjeska" Titograd (1976) i "Blažo Jokov Orlandić" u Baru (1978.)... Projektovao je spomen obilježje palim borcima Momišića u Titogradu 1978. godine, Poslovnu zgradu u Ulici 13. jula u Podgorici (1980)...
Između ostalog, bio je poznat po svojim originalnim podgoričkim pričama. Malo ko se u našem gradu mogao pohvaliti tako slikovitom i slojevitom gradnjom riječi poput ovog rođenog Momišićanina. Rado ih je pričao za "Dan".
Bio je jedan od prvih koji je u Podgorici govorio o biciklističkim stazama, a bicikl naslijeđen od oca čuvao je kao ratni trofej, jer je pripadao njemačkom policajcu koji je na njemu patrolirao Podgoricom u Drugom svjetskom ratu, a dvotočkaš je ostao u Momišićima nakon oslobođenja grada...
Ne postoji javni objekat izgrađen minulih decenija, a da Markuš nije, na njemu poseban način, dao osvrt. Veteran naše arhitekture је govorio o Ruskom mostu, Milenijumu, Trgu nezavisnosti, ulicama, bulevarima, rušenju groblja u Dalmatinskoj ulici… Napisao je brojne redova o rušenju arhitektonskog nasljeđa Podgorice, pa će zahvaljujući njemu buduće generacije moći da saznaju sve o hotelima "Crna Gora", "Ljubović" i "Podgorica", potom, kako su nastajali Bulevar Svetog Petra Cetinsjkog, Blažov most, Blok pet, ali i na koju visinu treba kačiti saobraćajne znake. To je pokazivao sopstvenim krvavim čelom. Ostaće zapamćene i njegove lisice na rukama zbog groblja u Dalmatinskoj ulici. Sa posebnim pijetetom je govorio o svim djelima arhitektkinje Kane Radević.
– Podgorica je mnogo dužna arhitekti Andriji Markušu jer je, između ostaloga, branio, afirmisao i čuvao djela arhitektkinje Kane Radević, koje grad čini posebnim i drugačijim. Nepokolebljivo je to radio do poslednjeg dana. Braneći nju svrstao se na stranu snažnih i izuzetnih žena koje je neizmjerno poštovao. Nije predavao zaboravu Kanu koja je naš grad na pravi način predstavljala u svijetu - kaže Ljiljana Minić, urednica rubrike Podgoricom, dnevnih novina "Dan".
Upravo su od nemjerljivog značaja njegove knjige objavljene pod pečatom Arhitektonskog foruma iz Podgorice, među kojima je i "Kana", kojom je sačuvao lik i djela prve dame crnogorske arhitekture.
- Andrija Markuš je među književnicima bio uvažen kao satiričar, a objavljivao je i brojne aforizme.
Upravo je u tom duhu umio da kritikuje pojedina arhitektonska rješenja. Tako je prilikom prezentacije plana izgradnje zgrada na obali Morače, prije dvadesetak godina, za "Dan" slikovito opisao zašto je ponuđeno rješenje loše, neprimjereno i suprotnu arhitektonskim uzusima. Rekao je da su sa lijeve strane stambeni objekti "Pet udovica", zidani u tempu pjesme "Oj, đevojko Milijana", a da su (tada planirane) stambeno-poslovne zgrade sa desne strane u kontrastu, jer su pratile ritam pjesme "Sojčice, djevojčice". Na ovaj način, profesorski, umio je da objasni i edukuje mlade novinare, a i čitaoce, da razvijaju osjećaj za estetiku i kritički sagledavaju urbanu sredinu u kojoj žive - istakla je Vera Samolov, urednica Kulture, u "Danu", prisjećajući se višedecenijske saradnje sa uvaženim arhitektom.
Markuš je objavio brojna užestručna djela iz oblasti arhitekture, kao i knjige pjesama i aforizama, između ostalog, tu su naslovi "PODGORICA. Nemojte mi više biti prijatelji, ne mogu izdržati. 2017; SVJEDOČENJE ARHITEKTURE, 2017. Arhitekti i arhitektura Montenegrina No Comment, 2018; Sakralna arhitektura Slobodana Dragovića, 2018; GRAD I GRADITELJI, 2018; NJEGOŠ KAO ARHITEKTA. REKORDI I ANATEME, 2018; LIRIKA ARHITEKTONIKA, 2019; Zbirka pjesama SJENKE, 2020; aforizami KORONA VLAST I MI, 2020; OBALE UZ LJUDE MORE I RIJEKE, 2020; OBILJEŽJA II 2020...
