Postavljanje granica je bitna vještina koja se uči od djetinjstva, gdje se djeca kroz igru i svakodnevne odnose s vršnjacima često susreću s provokacijama, sukobima i osjećajem nepravde. Način na koji reaguju može imati dugoročan uticaj na njihovo emocionalno zdravlje.

Stručnjaci ističu da djeca najčešće uče posmatrajući odrasle, ali i kroz konkretne alate i smjernice koje im pomažu u snalaženju i izazovnim situacijama.

U dječijim, ali i odraslim odnosima često se ponavljaju slični obrasci ponašanja. U konfliktnim situacijama se pojavljuju tri uloge, a to su provokator, kao osoba koja namjerno izaziva emocionalne reakcije kako bi stekla osjećaj kontrole. Druga uloga je žrtva, kao najosjetljivija osoba u grupi koja postaje meta provokacija. Treća uloga je spasilac koji pokušava riješiti problem, ali nesvjesno podržava nastavak sukoba. Kada naučite djecu da prepoznaju ove obrasce, to im pomaže da se povuku iz nezdravih situacija.

Uz to, važno je da naučite djecu da postave jasne granice koje sprječavaju neprijatne situacije. Također, djeca često vole udovoljavati drugima, što ih često dovodi do razočarenja. Učiti dijete da se fokusira na svoje misli, osjećaje i reakcije te da njihovo raspoloženje ne zavisi od drugih pomaže u jačanju emocionalne otpornosti. Dijete koje zna šta želi, prestaje da bude laka meta za provokacije.

Kada dijete osjeti da je neka situacija nepravedna, najteže je da napravi korak unazad, ali je ujedno to najvažnija vještina. Isto važi i za odnose s toksičnim osobama. Udaljavanje ne mora biti fizičke prirode, već dijete može da nauči kako da se mentalno isključi i usmjeri misli na pozitivne stvari. Time će jačati emocionalnu stabilnost.

Osim toga, bitno je da djetetu u sigurnom okruženju omogućite da izrazi svoje osjećaje. Kada zna da može razgovarati o svemu, manja je vjerovatnoća da će burno reagovati u sukobu. Ujedno, to je prilika za dijete da nauči da prepozna kada odnos postaje toksičan.