Za radove su, kako je za „Dan" saopštila Zorica Pavićević, rukovodilac Službe za podršku poljoprivredi i ruralnom razvoju, zadužene Deponija i Zelenilo.
– Kanal je dug sedam kilometara i mora se očistiti kako zbog čistoće vode, tako i zbog vodosnabdijevanja. Vodotok je u vlasništvu Ministarstva poljoprivrede, međutim, dobili smo nalog da preuzemo odgovornost i brigu o kanalu jer smo nadležni za održavanje lokalnih voda. Radovi bi, u normalnim uslovima trebalo da traju od 160 do 180 dana. Na nivou grada je odlučeno da se Deponiji dodijeli posao. Posao nije išao putem tendera. Deponija bi dnevno trebalo da očisti 90 metara kanala, a data je ponuda da čišćenje po radnom satu bude 150 eura, dok će odvoz šuta, grana i otpada koštati 100 eura po kamionu i za odvoz će biti zaduženo Zelenilo – navela je Pavićević.
Sporno je 500 metara kanala na ušću u Moraču. Pavićević kaže da je taj dio nekada pripadao Plantažama, a sada je tu stadion.
– Čišćenje kanala smo počeli od izvorišta i računam da će u tom nekom vremenskom periodu, nadležne službe pokrenuti postupak. Računam da će se taj sporni dio riješiti – navela je Pavićević.
Kanal Mareze bio je teme skupštinske rasprave tokom koje je Budimir Mugoša, odbornik Evropskog saveza, ukazao da je posao morao ići na tender. Isti stav, Mugoša je ponovio za „Dan".
– Na sjednici Skupštine Glavnog grada upozorio sam čelnike Podgorice da je ovo ozbiljan posao i ozbiljan problem i da način na koji su sve predstavili po mojem dubokom ubjeđenju i skromnom znanju će za rezultat imati bačene pare. Manje je bitno ali ne i nebitna činjenica da je kanal vlasništvo države, da Služba za poljoprivredu nije u budžetu za ovu godinu predvidjela pare za ove aktivnosti i da je posao od par stotina hiljada eura morao ići na tender. Deponija se nikada nije bavila ovakvim i sličnim poslovima i postojale su gradska i državna preduzeća koja su mnogo tehnički opremljenija za ovakve poslove kao Putevi, Čistoća i Agencija za zaštitu prostora. Ovako ostaje utisak da se neko igra sa ozbiljnim poslom – bez projekta i bez procedure – naveo je Mugoša.
Mugoša navodi da je Lješkopoljski kanal jedan od najvećih vodoprivrednih objekata u Crnoj Gori napravljen 1948. godine.
– Radili su ga i projektovali njemački zarobljenici poslije Drugog svjetskog rata, a njegova namjena je bila dvojaka - da odvede višak voda sa područja lješkopoljskog i tološkog luga u vrijeme velikih padavina i da služi za navodnjavanje dijela Lješkopolja, Tološa, Gornje Gorice, Donje Gorice, Kokota i Farmaka. Primarni kanal je dug oko 8,5 kilometara, širina kanala je oko šest i dubina oko 1,5 metara. Visinska razlika između izvorišta Mareza i ušća u Moraču je oko 13 metara i zato je kanal vijugao kroz Lješkopolje kako bi se navodnjavalo što više površina i usporio tok. No i pored toga na kanalu su bile tri ustave koje su održavale nivo vode i smanjivale brzinu, a sekundarna mreža je išla do sela – kazao je Mugoša.
On je naveo da je kanal izgrađen iz betonskih segmenata širine oko pet metara zbog, kako je rekao, diletacije izazvane različitim uzrocima.
– Između izgrađene „ploče" - segmenta i naredne bio je preklop koji je ispunjen katranom koji je služio za zaptivanje. To dihtovanje je moglo trajati 100 godina pod uslovom da kanal ne presuši u ljetnjem periodu. Međutim, višegodišnjim izostankom vode katran se istopio i spustio se u zemlju i danas nema tehničkog rješenja za ovaj problem. Takođe, na nekoliko mjesta su se pojavili ponori, kanal je ispucao u toku velikih padavina voda kroz pukotine prodire u ponore i oni su danas veliki problem. Takođe, mještani su srušili, zatrpali, ogradili i na druge načine devastirali ovaj objekat tako da svako djelovanje na njemu bez ozbiljne analize i projekta predstavlja egzibicionizam i inprovizaciju. Kanal je ugrožen i nedostatkom vode na samom vodoizvorištu jer najveći dio vode crpi vodovod osim u sezoni kiša kada vode ima na pretek, a kanal ako se napravi mora bit održiv ekosistem, a osnovni uslov je da ima u ljetnjim mjesecima dotok vode koji obezbjeđuje biološki minimum – navodi Mugoša.
