Nakon kratke i teške bolesti, u legendu je otišao Andrija Delibašić. Kažu da u Holivudu, postoji kompanija koja turistima prodaje zvijezde po komadu. Pravim zvijezdama, trajnim ikonama, ostaje da sijaju u svojoj skromnosti. Andrija, drugo ime za čovjeka, drugo ime za fudbal.
Postoje takvi ljudi koji svoju toplinu zrače, tako da sve oko njih izgleda blisko i prisno. Bio si suviše dobar čovjek, da bi i glas digao, i kada si, čak i morao.
Kad kažem gol, mislim Andrija. Bilo je i drugih napadača, ali nijedan nije bio kao Andrija, ispred svog vremena. Jer priča o Andriji, jeste priča o jednoj pojedinačnoj izuzetnosti, u opštoj nesolidnosti.
Najveći. Umro je navjeći gospodin, umro je najveći čovjek. Svaki njegov gol, svaki njegov pas, svaki bijeg, sve se to u Andriji slilo u simbolj ljudske, duhovne vrline. Čovjek se po dobroti, skrmonosti, poznaje. To je Andrija znao, to je Andrija i živio. I zato si najveći. Kakav si rijetkost, i kakva si dragocjenost, bio moj Andrija. U svoj fudbal, koji si lako pretvarao u umjetnost, unosio si tu svoju dobrotu, svoju skormnost,
Oprosti mi Andrija, što te uznemiravam u tvom konačnom miru. Razumjećeš da mi je možda najlakše pisati o tebi, nego recimo o junacima ovog izglobljenog doba, morao bih biti privatan, a ne samo ličan, kao što ću biti – jer, znamo ti i ja, ovo će čitati i drugi. Andrija, ti već znaš, da dijalog živih i umrlih nije ni neprimjeran, ni neobičan, i nije ništa drugo nego vječita samozapitanost, što je važnije, vječito obnavljanje one osnovne ljudske teme – kako uopšte biti čovjek. A ti si bio, čovjek. Najbolji, koji je prošao kroz moj život. Smatram svojim najvećim novinarskim postignućem, ko je tebe znao, zna i zašto, to što smo pričali o fudbalu. A to što nešto malo i znam o fudbalu, naučio sam od tebe Andrija.
U trenutku kada kucam najtužnije riječi, javlja mi se misao da Andriji treba što prije dati stadion, sportski centar, ulicu, trg, vrtić, školu. On mora ostati, i poslije nestanka nas koji smo ga poznavali. Bio si najbolji čovjek. Ostao je ambis, i taj ambis ne treba zatrpavati, jer mora da ostane tu. A i taj ambis tvog nestanka, nemoguće je i zatrpati. Narodu kratkog pamćenja, možda bi se moglo i desiti da smrt jednog fudbalera ostane u sjenci, nekih nesrećnih ratova, ali tako nije moglo biti, niti će biti kad se od velikog brijega nikšićkog, crnogorskog, jugoslovenskog, svjetskog fudbala, odvali jedna takva gromada kakav je bio Andrija. Ako vjerujem, a vjerujem, da postoji kretanje fudbalskih duhova po terenu, onda će ljudi i dalje gledati Andriju u Španiji, Grčkoj, Srbiji, Portugalu, Crnoj Gori.
Pokoj duši Andrije Delibašića.
