Čuveni vezista imao je iskren razgovor sa izvršnim direktorom Predragom Kažićem, bez patetike, ali pun emocije, onakve kakva se rađa samo tamo gdje su sreća i patnja zajedno gradile ljude.
-Prijatno sam iznenađen – prvo pozivom, zatim nagradom u vidu zahvalnice koja će mi ostati za sva vremena, a zatim i samim razgovorom sa direktorom. Budućnost je bila veliko ime u velikoj Jugoslaviji, a ne u Crnoj Gori, danas ima sjajne uslove i planovi za budućnosti izgledaju lijepi. Oduševljen sam idejom što bivši igrači dođu u posjetu klubu, jer su svuda u svijetu stari igrači poštovani i cijenjeni. Tako je i sada u našem klubu - rekao je Ljumović.
Ljumović je 12 godina nosio dres Budućnosti (od 1972. do 1984) nakon što je šest godina proveo u OFK Titogradu. Svjedočio je čuvenim baražima, ali i najljepšim i najromantičnijim danima našeg fudbala – igranju u jakoj jugoslovenskoj ligi zajedno sa Tonkom, Guzom, Jankom, Rajkom, Slavkom…
-Vjerujte mi, i taj gradski derbi Budućnost – Titograd je imao dušu, bile su to strašne utakmice, ali naravno da je svima nama iz bio sam da zaigramo za Budućnost, ništa nas drugo nije zanimalo. Budućnost je moja mladost i lijepe uspomene, a svi smo mi na neki način dužni klubu. Zahvaljujući Budućnosti, dosta igrača sa ovih prostora je napravilo fenomemalne karijere i igralo za reprezentaciju.
Veliki igrači u plavom, od strane publike jedan od omiljenih klubova u to vrijeme iz srednje kategorije, težak rival svima na svakom terenu, i titogradska tiki-taka: to je bila Budućnost tokom zlatnih godina jugoslovenskog fudbala, ali veliki rezultat je izostao…
-Budućnost je bila magnet za publiku, i klub i igrači su privlačili gledaoce na gostovanju, dok se kod nas kući danima nije moglo doći do karte, a o utakmici se pričalo non-stop. Znali smo od stadiona do hotela Crna Gora da stajemo svako malo i pričamo o fudbalu, tih pet minuta hoda se pretvaralo u sat ili dva… Svi smo znali sa loptom, bili smo suvi talenti, ali za nešto više nam je nedostajalo „dorade" i uslova, jer je velika četvorka trenirala na stadionu, a mi smo znali da radimo iza Gimnazije.
Ljumović je uživao u svakom nastupu (293, nalazi se na TOP 10 vječnoj listi Budućnosti po broju nastupa), u svakom golu (25), u svakoj asistenciji koju je volio više nego pogodak, ali za jednim žali…
-To finale Kupa 1977. ne mogu da prežalim, ne zbog toga što bi osvajanjem naše karijere mogle da krenu u boljem smjeru, nego zbog toga što smo mogli donijeti trofej klubu, što bismo bili još više obožavani nego što smo bili, a bili smo ikone. Zamislite kako bi se Titograd radovao – zbog toga mi je žao - govori Caco.
Nakon inostrane karijere, Ljumović se vratio u svoju Budućnost u trenerskoj ulozi – bio je pomoćnik Kustudiću, Šakoviću, Dimu Mitroviću, a onda je u sezoni 1998-1999 i sam preuzeo ulogu šefa stručnog štaba…
-To su takođe prelijepe godine, radio sam sa sjajnim momcima, ponosan sam što sam radio sa Dragićevićima, Camajem, Nedovićem, Ivaniševićem… da nekoga ne zaboravim. Kao što sam ponosan na sve trenere sa kojima sam sarađivao. Jednostavno, Budućnost je za sve nas bila ljepota življenja i postojanja u svakom trenutku. I danas je tako, iako posmatramo sve sa strane", poručio je Petar Caco Ljumović, koji je od izvršnog direktora na rastanku dobio na poklon kristalni globus i Monografiju "Ponosna prošlost, jedna je Budućnost", koja će se naredne nedjelje naći u prodaji.
