Obožavao sam publiku, vraćao sam joj ljubav koju mi je pružala na svakom koraku. Na kraju krajeva, igrao sam isključivo za publiku, nekada i protiv timskih pravila i zamisli trenera. Volio sam fudbal u izvornom obliku, publiku koja je došla da vidi nešto drugačije i Budućnost o kojoj će se pričati, a o vama kao klubu se može pričati samo ako igrate posebno. To je, između ostalog, napisao legendarni Dragan Guzo Vujović u Monografiji "Ponosna prošlost, jedna je Budućnost" u rubrici "Moja Budućnost", gdje su najveći sinovi plavo-bijelog kluba emotivno na papir prenijeli svoj doživljaj kluba koji su gradili, ali koji je i njih izgradio. A upravo je jedan od najvećih miljenika titogradske publike bio gost svog kluba – u sklopu inicijative da se plavo-bijela porodica ponovo zbliži sa svojim velikanima. Vujović je razgovarao sa izvršnim direktorom Predragom Kažićem i sportskim direktorom Gavrilom Petrovićem.
-Bio sam čest gost kluba, jer je Budućnost moj život, ali me današnji sastanak obradovao. Pričali smo malo o prošlosti, ali mnogo više o planovi Budućnosti, jer svi mi želimo da Budućnost bude velika. I mi bivši igrači, i sadašnji, i navijači, i simpatizeri… Titograd je nekada živio za Budućnost, a to želimo opet da gledamo. Svidjeli su mi se planovi za budućnost Budućnosti, nadam se da će se ostvariti, jer svi mi čekamo neke bolje dane i želimo da vidimo Budućnost u Evropi. Ponavljam, sa sastanka sam izašao zadovoljan, jer sam čuo mnogo stvari koje lično meni pašu - rekao je Vujović.
Istorija našeg ponosnog kluba kaže da je od Vujovića bilo igrača koji su napravili bolju i veću karijeru, koji su igrali duže, više, konstantnije… Ali kada bi birali jednog čovjeka koji je sa "plavima" prošao sve lijepo i ružno to bi vjerovatno bio – Dragan Vujović. Plavi dres je nosio u dva navrata (1971 – 1982, 1985 – 1987), odigrao 250 utakmica, postigao 48 golova, igrao čuvene baraže za elitu, uveo Budućnost u Prvu ligu velike Jugoslavije, bio učesnik Kupa Maršala Tita, osjetio je i Evropu, sanjao novo finale Kupa na zalasku karijere, a čak se i šaputalo o prva četiri mjesta te 1987. godine…
-Sa tri različite generacije sam odigrao mnogo velikih utakmica, svi ti igrači su mi nevjerovatno drago i bilo je zadovoljstvo igrati sa svima njima. Tada je nešto značilo biti fudbaler Budućnosti, u Podgorici se barem znalo ko su igrači. Bili su momci na glasu, prvo jer je bila velika liga, drugo što je tada bilo čast igrati za Budućnost. Možda je i danas čast, ali vidim da je samo trka za novcem. Zato savjetujem mlađima da ostanu u Budućnosti, jer će im Budućnost donijeti mnogo, kao što je svima nama – rekao je Dragan Vujović, koji je počeo sa Karadžićem, Šakovićem, Rogošićem, Folićem, nastavio sa Miročevićima, Ljumovićem, Radonjićem, a završio sa Savićevićem, Drobnjakom, Petrovićem, Brnovićem…
-Moglo se desiti da nikako ne igram, jer sam debitovao sam kao omladinac, izgubili smo u Hadžićima 1971. godine i razočaran porazom od 4:1 govorio sam da je kraj. Međutim, malo treneri, pa malo pobjednički gol u „novom debiju" na proljeće, upravo protiv Radnika, i situacija se okrenula. Bilo je svega, a ako baš moram da biram najviše sam uživao igrajući sa Rajkom Folićem, Tonkom Miročevićem, Zojom Vorotovićem i Mirkom Radinovićem.
Kada je Vujović bio na vrhuncu, par godina prije nego što se otisnuo u SAD da igra i da se druži sa Francom Bekenbauerom i Peleom koji su mu se divili, igralo se to čuveno finale Kupa 1977. godine. Doduše, Dragan nije igrao zbog povrede, tek je ušao u nastavku i zato ne žali previše za tim…
-Ne vraćam se na to često, imam onu utješnu plaketu, stoji mi negdje… Ali je istina da smo u tom finalu tokom 90 minuta bili bolji, mogli smo da slavimo, ali smo u produžecima definitivno popustili i Hajduk je bio bolji - vraća se Dragan Vujović na poraz od 2:0 na Marakani gdje se preselilo pola Titograda, a onda se seli ‚devet godina unaprijed…
-Iskreno, za tim polufinalem sa Rijekom najviše žalim. Imali smo sve, igrali sjajno, promašili penal, imali strašnu ekipu. Nesrećno smo ispali od Rijeke, jer mislim da smo imali kvalitet da osvojimo Kup i donesemo jedan trofej u vitrine kluba", prisjeća se Vujović remija pod Goricom protiv Rijeke koja je igrala bunker (1:1, Martać promašio penal) nakon riječkih 2:1.
Nakon te sezone 1986/1987. Vujović je završio karijeru, a pored tog polufinala Kupa Budućnost Milana Živadinovića je te sezone igrala strašan fudbal, jedno vrijeme bila i lider, sanjalo se vrh tabele…
-Kažem, imali smo paklenu ekipu, publika nas je obožavala, sve je to išlo sjajno do polusezone. A poslije toga je bilo svega, malo smo i poletjeli, nismo znali da se zaustavimo. Na kraju, ostaje da žalimo za tim Kupom iz te sezone i sjećamo se sjajne jeseni".
U Evropi, u Rapan kupu, bio je najbolji igrač i najbolji strijelac, na vječnoj listi je među deset igrača po nastupima i po golovima, a kada mu je bilo najljepše…
-Najlješpše godine su definitivno te naše prvoligaške godine. Obezbijedili smo sebi da uživamo iz vikenda u vikend, ali i ovima mlađima da ne moraju više da se voze po Prilepu i sličnim gradovima, već smo išli do Beograda, Splita, Zagreba, Sarajeva…. govori Vujović o 1975. godini, pa se vraća na čuvene baraža čiji je i sam bio dio…
-Koliko je Prva liga bila uživanje, toliko su godine baraža bile patnja. Prvo sam gledao sa tribina kako ne prolazimo, a onda i sam učestvovao u tim baražima i nesrećnim ispadanjima sa penala. A vjerujte mi samo je Sloboda iz Tuzle tada zasluženo prošla protiv Budućnosti u baražu, od svih ostalih smo bili bolji. Ali, jednostavno tako nam se namjestilo. Međutim, došla je ta elita i Titograd je uživao. Svi smo mi uživali, jer su Budućnost i Titograd, kao sijamski blizanci, bili veliki u očima Jugoslavije - poručio je Vujović.
A u znak zahvalnosti za godine predanosti, partije koje su ulazile u legende i za priče koje su se prenosile s koljena na koljeno, Vujović je iz ruku izvršnog direktora Kažića i sportskog direktora Petrovića primio kristalni globus sa posvetom, kao i Monografiju „Ponosna prošlost, jedna je Budućnost".
