Koliko god pokušavao da igri daš apsolutno prvenstvo, koliko god se trudio da se desi sve što se ima dogoditi na terenu zeznuće te takozvana stvarnost, ovoga puta na tribinama.
Hrvatski fudbal je ne samo sportski, već najbolji proizvod komšija. Zaista svjetski vrh. Misli se isključivo na ono što se dešava na terenu. Dakako, ne na ono što se zbiva na tribinama. Čak, imajući u vidu teške istorijske bagaže ovog prostora, nema baš nijedne olakšavajuće okolnosti za samozvane hrvatske inspektore domoljublja koji patrioitizam, i dalje, mjere uvredama, prijetnjama na račun komšija. Ako se se hrvatski patriotizam mjeri Tompsonom i sličnima, onda im on vrijedi onoliko koliko i muzika ovog maestra. Dakle, ništa. Ništica. Čemu flert sa kovanicom "Za dom spremni", sa pokličom "Ubij, ubij Srbina", zar nije lakše decidirano reći da to nije nikakav hrvatski, nego ustaški pozdrav, koji je bio lozinka najbestijalnijih zločina. Ono što raduje je činjenica to što u Hrvatskoj ima sve više ljudi koji se ne prave ludi, koji ne žmure, ne šute na ispade bolesne mržnje. Jer, ništa lakše nego osuditi komšijski šovinizam. Malo je teže kada treba prozvati sunarodnike, komšije.
Kada je grupa hrvatskih navijača na tribinama stadiona pod Goricom imala ispjevati to što je ispjevala, te svoje pjesme mržnje, bio je to, prije svega, čin samoubistva. Ne znaju, naime, šovinisti svih boja da najviše štete nanose baš svojoj naciji, državi, pjesmama kojima veličaju zločin. Oni time ukidaju mogućnost empatije prema sebi samima i "svom rodu". To je stoga što oni zapravo ništa ne znaju o sebi. A ono čega se nacoši svih boja boje je da se duhovna provincija ne emancipuje. Jer šta bi oni onda sa sobom i svojom mržnjom, skoro pa jedinim smislom svoga djelovanja.
U svijetu dišpeta (a ko zna šta ova dalmatinska riječ znači, zna da dišpet nije ni prkos, ni inat, nego ona potreba da se "drugom ne da gušta", da drugi ne seiri nad tvojom patnjom, kao što ti seiriš nad njegovom) u okruženju u kom se igra i živi iz inata i protiv drugoga – jer glagol i kaže "inati se", dakle povratan je, usmjeren na subjekat, čisto samoubistvo duha – u tom i takvom svijetu biti pobjednikom znači samo i isključivo poraziti drugog. A poraziti, nadalje, znači – nanijeti mu patnju. U tome počiva taj duboki duh provincije. Šovinisti imaju svoj moral, taj je na snazi, na tome su predano radili.
U suštini, patriotizma na ovom parčetu Evrope sve je manje, njegovo mjesto odavno je uzurpirao najodvratniji nacionalizam, koji truje duše i širi put mržnji koja vodi pravo u ništavilo i provincijalnu bijedu. Ipak da se nadamo da će preovladati moralnost, širina, gostoprimstvo i shvatanje da navijanje za svoju reprezentaciju nije akt terorizma, šovinizma, provokacije ili vrijeđanja. Naravno da se na osnovu navijanja nazovi hrvatskih navijača ništa ne može generalizovati.
Žive ljudi u bijedi, o da, ali je mnogo strašnije to što bijeda stanuje u ljudima, odomaćena, razbaškarena, razgaćena, kao u svom stalnom domu, u svom prirodnom staništu. Bijeda je kategorija duše. Biti bijednikom znači biti, prije svega, siromašan duhom, pa tijelom. Dakle, ovdje je riječ o odsustvu čojstva, o porazu čovjeka u čovjeku, o trijumfu nagona nad mišlju. Samo bolesna provincijalna mržnja, samo stalno "a šta ste vi a ko ste vi, a šta ste vi ono nama onda", neprestano uvođenje veznika "ali". I tako dalje, i tako grđe...
