Osamnaesetog septembra biće tačno pola godine, od smrti Andrije Delibašića. A toga dana, Andrijinoj porodici, biće uručena nagrada "Oslobođenja Nikšića". Kod svih tvojih i mojih sugrađana, sa kojima naravno volim da razmijenim malo riječi, osjetih radost, zbog nagrade dodijeljene tebi.

Oprosti poštovani Andrija, što te uznemiravam u konačnom miru. Razumjećeš da mi je lakše pisati tebi, nego bilo kom prijatelju, rođaku, morao bih biti biti privatan, a ne samo ličan, kao što ću biti, jer znamo i ti i ja, ovo će čitati drugi. Dodijeljena je ti je nagrada tvog rodnog grada, i znam da se čudiš, jer si bio toliko skroman, da ti je neko i najavio da će te kandidovati za bilo koju nagradu, ti bi to u startu odbio. Tebi je dodijeljena s najvišim razlozima. Ti ćeš znati da dijalog živih i umrlih nije ni neprimjeran, ni neobičan, i nije ništa drugo do vječita samozapitanost i, što je važnije, vječito obnavljanje one osnovne ljudske teme – kako uopšte biti čovjek. A ti si bio čovjek. I fudbaler, i navijač Partizana. I navijači Partizana su te kandidovali za ovu nagradu, samo da znaš. Kao navijaču, a tu smo svi jednaki, samo tu, ako smo, to jest, istinski navijači, i kao onome ko razumije, da je biti grobar, sa navodnicima ili bez njih, stvar posve šekspirovska. Mi grobari, vodimo zagrobni život prije smrti, to je naša prednost, danteovska takoreći. Partizan tvoj, moj, njihov uvijek je bio čojstven, i stoga drugačiji. Kao što je tvoj legendarni gol u dresu reprezentacije Crne Gore, posve šeksporovski.

  

U jednom sam trenutku pomislio da zamolim, moje i tvoje, grobare da te, ipak ne kandiduju. Samo zbog sjećanja, na tvoju skromnost. I srećom, nisam. Partizan nikada nije bio centralna loža. Partizan si ti, Moca, Jusufi, Bobek, Mance, braća Čajkovski, braća Milutinović, Saša Ilić, Ćurković, Matekalo, Kaloperović, Mladinić, Galić, Vladica Kovačević...

Čovjek se po skromnosti poznaje. To je Andrija znao i to je Andrija ispovjedao. I zato je najveći: u svoj zanat, koji je tako lako pretvorao u umjetnost, unosio je sopstvenu skromnost. Andrija otišao u istoriju. Ali u vječnost.

  

Svaka njegova utakmica, svaki njegov gol sve se to u Andriji slilo u simbol ljudske duhovne vrline, u najvišu emanaciju njenu, u onaj čas kada nastupa skromnost pred novim dobom, koje tu osobinu više i ne priznaje. Tebi je, nagrada rodnog grada, dodijeljena s najvišim razlozima. Kakva je to rijetkost i kakva dragocjenost treba li uopšte govoriti, u ovom izglobljenom dobu, bilo tebe poznavati. Jedna priča o tebi ima tužan kraj. Druga o tebi, nema kraja...