Kada god vidim naš tim – kako igra, ili pokušava da igra, na međunarodnoj sceni, osjetim nelagodu, ili strah. Koga su zmije jele svih ovih, skoro pa dvadeset ljeta, i guštera se plaši. A sjećanje na neke malobroje lijepe trenutke, navire kao nekada Gatuzo na protivničku desetku. Prošla su mnoga ljeta, i ja sam naposletku izgradio fudbalski identitet. Ja sam samo prosjak koji vapi za dobrim fudbalom, i sa ispruženom rukom prosim: - Dočekajte avgust u Evropi, za ime Božje.
Pa, dobro, na to smo navikli, ako se nekako prometnemo do osmog mjeseca, biće to na mala vrata. Tako mi to ovdje radimo, nesolidno i u posljednji čas. Ako se desi – desi. Ako ne, nikom ništa. Naći ćemo već neko opravdanje, nekog krivca. Jer, to je ono što nas drži godinama- krivica drugog, a ne, nikad i nikako – ne naša, vlastita. Ovdje se ne misli samo na ovaj čas, u kojem ne znamo ništa – ne jedni o drugima, nego o sebi samima. Taj čas, ta nedoumica, ta vječita jurnjava za smislom, ta stalna potjera za igrom, za timom, uvijek iznova, kako da ničega prije nije bilo, to traje odvuijek. Uvijek je svaki novi čovjek, novi trener, kretao od nule. Uvijek se vrtjelo neobično mnogo igrača, i uvijek su traženi novi sastavi, nove kombinacije.
Nabasah jutros, preko jutarnje bijele kafe, na početnu rečenicu nekog teksta sa sportskih strana portala (da ga ne raklamiramo), nešto kao "pažnja fudbalske javnosti ponovo će biti usmjerena ka domaćoj sceni"- pa se malo i začudih, je li zbilja tako ? "Fudbalska javnost" će pratiti našu ligu ? A i šta je to "fudbalska javnost" ? Novinari koji iz očajanja ili iskrene pasije brinu o onom što ne brine one koji su akteri naše fudbalske scene. Naravno, ove ljetnje klupske blamaže nimalo, ni ovoga puta, ne zabrinjavaju ni one častohlepne, kojima ja je do fudbala stalo, samo onoliko koliko ih približava kakvom moćnom skutu, kakvom boljem stolu, udobnijoj fotelji. Dakle, "naša fudbalska javnost" je nešto što zaista treba da se piše u navodnicima. Gledaš utakmice crnogorskih klubova na međunarodnoj sceni, i ne vidiš ništa. Ponekad istina, i nešto malo vidiš. Uostalom kako bi se nešto moglo i vidjeti, kada ne znaš šta je to što mi igramo, koja je to igra, šta joj je princip i kakve namjere.
Sve ovo znamo, ali ćemo zaboraviti, kada se dese tri-četiri pasa i kakav slučajan lijep gol, i mi ćemo ponovo početi da vjerujemo da se nadamo, da budemo milosrdni. Mi fudbalska javnost, mi naivni, što se još uvijek lože na igru i misle da je to jedino važno.
Evropa je i ovoga puta protrčala kroz našu avliju, kako već to biva baš svakog ljeta, a da je nismo čestito ni primjetili Mi, ovdje. I mi smo tu učestvovali u pretkolima, učestvovali onako naški, blijedo, bez ukusa, kako smo već navikli. Generacije i generacije naših klubova izlaze na prijemne ispite, za koje nisu spremni. Učestvuju u ljetnjim pretkolima evropskih takmičenja, neprimjetno. Jer, šta se ima drugo reći o nečemu što postoji tek u tragovima, nečemu nalik na jetija ili kakvu drugu priču kojom se pune rubrike dječjih listova ? Slika koju su naši fudbali pokazali jeste slika začelja.
Crnogorski klupski fudbal je evidentno na evropskom dnu. Lijepo je zaista osjetiti miris evropskih utakmica, zaista je lijepo ali na žalost kratko traje. Traje koliko i miris lipa u ljetnjim mjesecima, dvije do tri nedjelje. Znači da smo mi uvek isti, uvijek jednako umrtvljeni slatkastim mirisom lipe na Balkanu. Od evropskih kompomenti, teško je u crnogorskim prvoligašima pronaći i jedan evropski atribut. Svakog ljeta iznova smo svjedoci sličnih prizora, nekad malo prije, drugi put malo kasnije, ali jesen u Evropi crnogorski klubovi ni u snu ne mogu dohvatiti.
Tako se san o Evropi, još jednom stropoštao u predjele noćnih mora, prije nego što se i začeo u svoj svojoj punoći. Taj je san, kao i svaki uostalom, stvar podsvjesti. U međuvremenu će se fudbal i dalje igrati na opustjelim stadionima. Biće neki i rezultat, neko će biti prvakom, neko će i u najmasovnijem takmičenju do trofeja, neku ćemo utakmicu gledati upinjući se da ne budemo ravnodušni, sileći se na oduševljenje, uz poneko pivo i kikiriki.
Fudbal jeste dio društva i predstavlja njegovu sliku, ili ogledalo, kako to znaju i vole da kažu sociolozi sporta. Bolesti društva, bolesti su fudbala. Teren je tek prostor na kojem se očituju posledice. Kad je tome tako, onda ništa nije izneneđenje, Na domaćoj sceni, igrali ovako ili onako, neko će već da bude prvak. Da bi se ostavio trag na međunarodnoj sceni, mora se igrati na odgovarajućem nivou. Da, sve ono što se dešava na terenu, zapravo je duhovni presjek ljudske situacije koja se zove društvom. I sve to se lijepo vidi na ovih nekoliko julskih "evropskih" utakmica. Pridjev je otišao pod navodnike, zbog činjenice što nema ničeg "evropskog" u utakmicama koje gledamo, kojima smo svjedoci.
Naravno, hvala Petrovcu, i hvala gospodinu Dejanu Pekoviću, na izjavi, da je nevjerovatno, odnosno da nije normalno, da Sutjeska, odnosno Dečić, nisu pozvali nijednog domaćeg novinara na revanš meč. Ipak je gospodin vidio svijet.
