Nikakva kataklizma nije u pitanju, nikakva, dakle, katastrofa, ništa što ne znamo, ništa što se nije moglo očekivati.

Na to smo navikli. Da, pogodili ste radi se o, još jednom, Sutjeskinom porazu. Veliko je pitanje, da li ima koristi reći istinu o tome na šta liči FK Sutjeska ove sezone. Da, iz godine, u godinu, svoj jedini kontinuitet sprovodi – kroz stalni diskontinuitet.

I tako se iz sezone u sezonu očituje uvijek ista situacija - opšta potrošnja i mizerni prihodi. Ne misle se na lične – toga, izgleda nije manjkalo, jer malo je ko iz kluba sa Bistrice, otišao praznih džepova. Naravno, ne misli se isključivo na novac. Prije svega, misli se na prihod u obliku smisla, budućnosti. Sav besmisao u igri, što svako malo izbija poput alergijskih biljaka u smjeni godišnjih doba, nalazi se u toj neprestanoj vrteški neinventivnosti, u tom stalnom nadgornjavanju sa zdravim razumom. I šta vrijedi upirati prstom u bilo koga, kada je nikšićki prvoligaš samo dio sistema. Sistema u kojem se neznanje i poluznanje, udvorništvo, višak taštine bez pokrića, stapaju u strogo ustrojenu piramidalnu strukturu čija je ključna poluga neodgovornost. Još ako tu piramidu učvrstiš partijskom polugom. Jer, to je ono što nas drži – krivica drugog, a ne, nikad i nikako – ne, naša vlastita.

Ta vječita jurnjava za pojačanjima, vječita jurnjava za smislom, ta stalna potjera za igrom, za timom, uvijek iznova, kao da ničeg prije nije bilo, to traje iz sezone u sezonu. Vrti se neobično mnogo igrača, traže se novi sastavi, nova mjesta igračima kojima ta mjesta nisu prirodna. Uvijek je novi trener, kretao od nule. U doba dosade, kamarila posmatrača, stručnjaka, i niz javnih radnika iz oblasti fudbala, mogla bi recimo uporediti Sutjeskine i, pošto se mi Nikšićani uvijek mjerimo sa njima, i prihode Budućnosti od prodaje igrača.

U međuvremenu će se fudbal i dalje igrati na opustjelom stadionu. U međuvremenu će se deseti dva čestita pasa i kakav slučajan lijep gol i mi ćemo ponovo početi da vjerujemo, da se nadamo, da budemo milosrdni. Mi fudbalska javnost, naivni koji se još lože na igru i misle da je to jedino važno. Biće neki i rezultat, možda ćemo i dobiti nekog, neku ćemo utakmicu gledati upinjući se da ne budemo ravnodušni, sileći se na oduševljenje, uz poneki fišek kikirija, sjemenki, može i pivo. Samo da ne bude reprize, najavili su proljeće.

Fudbal, divna veličanstvena stvar. Negdje tamo daleko. Fudbal kao život, i obratno. Nepravda. Kao život.