A usput, i da se svašta zapita. Ono što najviše brine normalnog čovjeka, je to, što su se u navijačkom orgijanju, jasno mogli identitifikovati svi elementi vojne strategije – svi nazovi navijači, bili su pod maskama, sa batinama i topovskim udarima u rukama, visoki stepen agresije, komandna odgovornost, slijepa poslušnost i mržnja zagrijana do tačke ključanja. Samo bolesna, provicnijalna mržnja, samo stalno "a šta ste vi, a ko ste vi, a šta ste vi ono nama onda", neprestano uvođenje veznika "ali", kako bi se reklo – "dobro, jeste glupo, ali vi ste prvi počeli, i tako dalje, i tako grđe". Bježite djeco odavde. Sunce tudjeg neba možda neće grijati, kako što ovo ovdje grije, ali neće vam spržiti mozak, svodeći ga na format lješnika. Ovdje je, očigledno bog rekao laku noć, bez namjere da skoro pošalje zoru.
Dan kasnije, poslije ko zna koliko vremena, na istočnoj tribini stadiona, na prvoligaškom meču, nije bilo nijednog "Vojvode". Danas se i UO FK Sutjeske ogradio od grupe navijača, navodeći da su se, uoči napada, krili u takozvanoj sivoj zoni stadiona kraj Bistrice.
Najtragičnije je što ono malo pripadnika ovog društva (iako želim da vjerujem da su većina, sve sam skloniji da mislim kako su majina) trpe transfer blama zbog nazovi navijača. Sve i da nas ubijedite, kako je to samo nespretni performans navijačkog kaprica, i posledica neke tamo svađe, navijački izgred je toliko neprimjeran, da se ne može opravdati pukom beslovesnošću. Iako su očigledno takvi resursi na minimumu, ipak se mogao naći neko sa bar malo soli u glavi, da zaustavi ovu bruku i stupidariju.
Nije se našao takav i dogodilo se nasilje. Normalno, jer su osjećaj za mjeru, normalnost, dobrota, postali iznenađujuća stvar, gotovo incident, a ono loše prljavo, problematično – nešto očekivano, podrazumjevajuće, pa čak i poželjno. Pa je onda, sasvim moguće i normalno da se one direrovske, veličkovićevske apokalipse preliju preko ramova, i oživotvore kao naša strašna stvarnost, mizanscen za perverznu predstavu, u kojoj nam je namijenja uloga nemih statista.
Ko je te mlade glave punio mržnjom, bijesom i netrpeljivošću, šta su im to pričali, na kakvim su ih to načelima vaspitavali i odgajali, ko ih je to naučio da se krvna zrnca razlikuju, ko ih je ubijedio da je legitimno mrzjeti i razbiti glavu nekome samo zato što navija za tamo neki, drugi klub? Oni su samo krivi što su huligani, za sve ostalo, pa i to što im je mozak kontaminiran, zasluge idu na račun njihovog okruženja.
Sjetimo se, ovom prilikom, Margaret Tačer. Osamdesetih godina, prošlog vijeka, hiljade i hiljade engleskih huligana su, o jadu zabavili čitavu Evropu. I tek nakon tragedije epskih razmjera, krenulo se u borbu protiv nasilja. Gospodja Tačer je za kratko vrijeme riješila problem, zvani "ludi engleski navijači". Na kraju priče, potrvdilo se da praktično niko od 58.000 registrovanih opasnih navijača, širom Velike Britanije, nije baš toliko lud. Huliganizam, koji je u odnosu na naš bio mastodonskih razmjera, izbrisan je kao gumicom. Ove mjere su bile i uvod u stvaranje najbolje lige svijeta – Premijeršip. Pročitah, da nakon dešavanja u Nikšiću, kreće borba protiv huliganizma, da ćemo uskoro dobiti Nacionalni savjet za sprečavanje negativnih pojava u sportu, čiji će osnovni zadatak biti borba protiv huliganizma, namještanja utakmica i upotrebe dopinga. Nadamo se da će gospodin ministar Dragoslav Šćekić, imati volju i snagu, nazdravlje njemu, čelične ledi.
