Kada nacionalni tim izgubi sa čak 4:0, od protivnika koji ni blizu ne spada u kategoriju gromada, kada ga potopi konstitutivna teritorija Danskog kraljestva, koje ima manje stanovnika od Nikšića, onda se čovjek zapita kako da poslije prospavane noći sumira utiske ? To mu dođe kao neki osjećaj buđenja poslije lošeg vina. Mučnina i bol u kostima. Od jada i čemera.
I šta bi se, onda, i o čemu, tu imalo govoriti? I stoga je sve što se može reći – psovka. Tiha, potmula, sebi u njedra, psovka lišena gnijeva. To i nije psovka, to je tek izbačeno nešto daha iz pluća, to je, uostalom, psovka, upućena samom sebi.Sve što gledamo, samo je pronalazak još jednog dna. Crnogorski fudbal uspio je, još jednom, u ono čemu nisu ni junaci Žil Vernovog "Puta u središte zemlje", koji su se zaustavili stigavši do Podzemnog mora, do dna svakog dna. Ipak, oni su se izvukli pod pritiskom lave. Svjedoci smo i da crnogorski fudbal samo neki tektonski poremećaj može izbaciti na površinu, nešto van nas samih, van naših moći i napora. Ukoliko uopšte ima nekih moći i ukoliko uopšte ima nekakve ideje o potrebi za naporom.
Za krah crnogorskog fudbala, kriv je uspostavljeni sistem u kojem se neznanje i poluznanje, obezljuđeni hijerarhizovani poredak, podaništvo, udvorništvo, višak taštine bez pokrića, stapaju u strogo ustrojenu piramidalnu strukturu, čija je ključna poluga neodgovornost. Riječ je o kontinuitetu vježbanja nesolidnosti, neodgovornosti. Utakmica u Toršaunu, kao da je služila za test vožnju novom selektoru.
Onoliko koliko se dalo dokučiti našim, u tradiciju standardnog fudbala zaglibljenim, umovima, princip novog crnogorskog fudbala, demonstriran u, anno domini 2025, najsličniji je prinicipima drevne kineske umotvorine oblikovanje duha, tijela, uma i dnevne sobe. Jedan od prvih principa, jeste ideja rašćišćavanja prostora, kako bi energija slobodno proticala, neometena od nepotrebnih predmeta, lišena svake prepreke, slobodna da struji u praznini, koja, zapravo, i to je ono što naš evrocentrični banalni um ne može dokučiti – predstavlja stvarni sadržaj našeg života. Energija o kojoj je riječ u Toršaunu se zvala – Farska ostrva. Te su, kao takva, čitaj Ovčja ostrva, uistinu slobodno strujali kroz prazne prostore fudbalske reprezentacije Crne Gore. Ostvarili smo i mi neki prodor. No, u ovom trivijalnom svijetu davanja i primanja golova, pokrivanje prostora, trčanja, uklizavanja, driblinga, pasova i cantaršuteva, primili su četiri (i brojem: 4) gola. Nevolja, dakle sa novim selektorom, i onima koji su ga postavili, počiva na dubokom nesporazumu sa standardima profanog svijeta, euklidske geometrije i proste mehanike kretanja. U sferama kvantne mehanike u kojima se oni kreću, stvari su posve drugačije. Otud i taj i takav raspored igrača na tarenu.
Preovlađujuća crnogorska fudbalska misao, i klupska, i reprezentativna, po kojoj je samo važno učestvovati, dobiti nešto novca od Uefe, Fife, a ne i pobjeđivati na međunarodnoj sceni, uvijek je do sada odnosila prevagu nad krhkom mogućnošću ostvarivanja solidnosti, stvaranja standarda, podizanje nivoa ambicije, oblikovanje pobjedničkog mentaliteta. Kada je sve u ovom našem fudbalu neizvjesno, nesigurno, opterećeno viškom smisla, šta drugo možeš i očekivati. Mi čekamo da vidimo šta će se desiti. Možda nekad, uspije. Svih ovih dvadeset godina, nije uspjelo. I tako ukrug.
Fudbal u Crnoj Gori taljiga kroz svoje magle, a zapuštena očna mrena sve je gora. Niti ima naznaka ideje o potrebi operacije, niti se sluti bar nešto nalik osjećanju stida. A po stidu se, čovjek poznaje. Nakon svakog poraza, susrećemo sa uzdahom da "život ide dalje". Da, sve je to tako dosadno i tako poznato. Onako kako je igrala reprezentacija na Farskim ostrvima jako je ličila na savremenu Crnu Goru. Raskorak između zbilje i privida bješe podudaran onom što uistinu živimo i onom što nas ubjeđuju. Nakon, ko zna koje, crnogorske fudbalske blamaže, malo je još ostalo do očaja.
