Preciznije, predsjednik je podnio ostavku. Nije, bojati se je, Sutjeska odlaskom predsjednika dobila ništa, dobio je samo dr Mitrović. Kraj ili promjena? Predsjednik otišao, kako je i došao. Iz magle u paru. Ili obrnuto, isti andrak. Ta sila, koja se ne pojavljuje iznenada, nego je vazda tu, i rješava tu stvar, ta mistična pojava, alhemijsko-transformerski mehanizam, to nešto nedokučivo i neshvatljivo, godinama, bolje reći vjekovima ostaje. Politika.

Da je, kada se u nečijoj glavi rodila ideja da doktor postane predsjednikom Sutjeske, Marko Mitrović otklonio tu mogućnost, vjerovatno bi danas bio mnogo srećniji. Čak i da se ta ideja, recimo rodila u njegovoj glavi. A, i kada se u nečijoj glavi rodila ideja da je politička pripadnost, sve, čak i u fudbalu? Mnogo, mnogo prije, nego što je dr Mitrović prohodao, mislim fudbalski. Na žalost, on ju je objeručke prihvatio. Ne sudimo, doktoru. Možda nam je to, svima urođeno, upisano u genetski kod, prirodno. Preciznije, ipak je riječ o stečenom nasleđu, jer nasleđe se stiče, ono nije urođeno. Kao što nije genetski utemeljeno, da oni koji su ga prekjuče veličali, danas govore: Hvala Bogu, otišao je!

To nešto nedokučivo neshvatljivo, ostaje i dalje. Da ne bude zabune: ovdje nije riječ o pojedincima, iako je riječ o ljudima, riječ je o pojavama, fenomenima, personifikacijama. Politika nam je ostavljena u trajno nasleđe, politika je jedini kontinuitet. Hoće se reći kako je Sutjeskin slom, samo posledica sistema u kojem se odomaćio murdarluk, bahatost, objest, neznanje i poluznanje, obezljuđeni hijererhizovani poredak, podaništvo, udvorništvo. Višak taštine bez pokrića stapaju se u strogo ustrojenu piramidalnu strukturu čija je ključna poluga neodgovornost. Otuda, ne znamo, čija je uistinu, Sutjeska. Stoga nema ni jasnog odgovora na temeljno pitanje: ko je zbilja uneredio motku? Ali imamo odgovor na pitanje, ko će biti sledeći predsjednik FK Sutjeska. Osoba sa viškom političkog, a sa manjkom fudbalskog bekgraunda. Kod nas je sve ko što je bilo, i kao što će biti. Mi ionako, ne živimo u prezentu, nego u futuru, i to drugom, živimo posve kondicionalno, u pogodbenim nizovima neostvarenih pregnuća, takoreći u imperativnim oblicima besmisla.

Neka bude što biti ne može, jer to što ne može, to baš i jeste, vazda bilo.