Pa i ime voljenog nikšićkog kluba, ostalo nam je iz partizanskog doba. Ma koliko van mode bila, ma koliko izgledalo,a tako i jeste, da su njeni najbolje godine, davno prošle, ona ipak pogađa bilo vremena, svojim nazivom: Sutjeska. Da ne bude zabune, nije riječ samo o FK Sutjeska. Preciznije, i ovo nije tekst o Sutjesci, već o najvećem našem derbiju, o našem prvoligaškom fudbalu.
Nema se tu šta reći, i zato ne pišem, iako su pozivi danas učestali, iako oni koji pozivaju misle da bih, eto baš ja, imao nešto kazati na temu Sutjeskinog posrtanja, eventualnoj promjeni trenera. To i nije tema za ovo mjesto, niti je to uopšte tema. Jer, u tome što se dešava u Sutjesci, uopšte se ne radi u o Sutjesci. Nema se, dakle šta govoriti. Nema više ni krivica. Nisu, naime, ovi što čine, krivi što ne znaju što čine, nego upravo suprotno – nisu krivi, baš što znaju šta čine.
Derbi je sve manje fudbalska utakmica, a sve više sve drugo. Uvijek je fudbal, pa i najveći crnogorski derbi, bio slika društva. Samo što u poslednje vrijeme to njegovo svojstvo, taj odraz spoljneg svijeta u krivom ogledalu – da ne bude zabune, društvo je krivo ogledalo fudbala, a nije obrnuto. Prostije rečeno – nekada je svijet stadiona bio svijet za sebe, i jedini stvaran. E kad je taj svijet uprljan spoljašnoću, okruženjem, onda biva ovako kako bješe na poslednjem derbiju, onda nije ni iznenađenje što nam je fudbal na dnu. Na evropskom dnu. Fudbalskom, da ne bude zabune. Mi smo zaista zemlja čuda. Nikada u istoriji svjetskog fudbala, nakon dvocifrenog broja odigranih utakmica, prvi na tabeli nije imao negativnu gol razliku. Osim kod nas.
Nevolja sa fudbalom, počiva u tome što je ta delatnost ljudskog duha, uma i tijela posve srasla sa svojim neposrednim okruženjem. Nešto poput pozorišta: ne možeš pobjeći od okoline, od onog gdje i kako živiš, kontekst stiže. Tako je i s fudbalom, koliko god pokušavao da igri daš apsolutno prvenstvo, koliko god se trudio da se sve što se ima desiti, dogodi na terenu, zeznuće te takozvana stvarnost, tu oko stadiona. Umjetnost radi umjetnosti, to načelo što ga preziru nemaštoviti, ne može se pretvoriti ni u fudbalsku larpurlartizam, igru radi igre, jer je uvijek tu negdje i sve drugo: koliko košta igrač, ko stoji iza njega, ko je kome šta i kad uradio ili rekao, šta ko viče sa tribina. Uostalom, tribine su dio stadiona, kao i klupske kancelarije. Na tribina se ponekad viče istina- sve ređe, doduše. Pa ipak, ne zadrži li čovjek nevinost potrebe, da fudbal gleda kroz utakmice, a ne sve drugo, od političkog okruženja, do čiji je mali, prometnuće se u nadžak babu. Malo je još ostalo do očaja. Ako je išta ostalo. I kakve sve to ima veze sa sa Sutjeskom, sa derbijem. Osim, što je Sutjeska najveće razočarenje dosadašnjeg dijela sezone. Osim, ako to nije oslobađajuće: konačno odustati od svakog smila, plutati po površni neke ustajale vodurine, koja niti spira, niti prlja, koja samo tako jeste. Ni tako loš fudbal, ne može nam onečestiti svaku pomisao na igru. Jer igra je igra, ona je čistota sama po sebi, i kad je prljava – to se vidi, pa se u nju upisani mehanizmi etičkog pročišćenjam aktiviraju sami od sebe. Sve se vidi na terenu. Provincijalna obostrana bakljada i sveukupni navijački kobajagizam, pak, čine cijelu stvar najvećeg crnogorskog derbija dodatno tugaljivom, gotovo nalik na preovlađujuću društvenu sliku. Da, mi smo evropska provicija. Mislim, fudbalska.
