Gost šampiona Crne Gore bi je Rajko Folić, jedna od legendi Budućnosti, nekadašnji kapiten plavih.  Rajko je prvi put bio u prostorijama kluba na Starom aerodromu, pa je njegov dolazak na Kamp bio emotivan.

-Nažalost, tek danas sam prvi put došao na Kamp - poručio je Rajko Folić koga su dočekali izvršni direktor Predrag Kažić i sportski direktor Gavrilo Petrović.

-Prijatno sam iznenađen ljudima u klubu, primili su me korektno, razgovarali smo o istoriji, sadašnjem trenutku… Izložio sam svoje poglede i viđenja, dao neke predloge i stavio se na raspolaganje ako mogu da pomognem. Naravno, ako treba – tu sam, bez ikakvog nametanja, jer Budućnost je moj klub.

Nekadašnji stub odbrane ne pripada samo fudbalskim statistikama – to je priča o vremenu u kojem je Budućnost bila identitet grada, ponos Titograda, odiseja o hrabrosti, prkosu i ljubavi. Jer, u njegovoj porodici fudbal i Budućnost su bili nešto više od igre – bio je to način života. Rođeni brat, pokojni Milutin Mišo Folić – legenda i Budućnosti (230 utakmica, četiri gola, igrao 10 godina (1958–1965, 1968–1971)), ali i splitskog Hajduka – takođe je bio sinonim za gospodstvo, čast i ugled. Svojevremeno je to bila storija o dva brata, jednom klubu i samo jednoj ljubavi. Riječi čovjeka koji je učestvovao u najvećim uspjesima plavo-bijelog kluba: Rajko Folić je u razmaku od 1963. do 1977. upisao 312 nastupa, postigao četiri gola, učestvovao u oba finala Kupa Maršala Tita: 1965. i 1977.

-Imao sam dva pokušaja, ali mi se nije dalo. Taj Kup iz 1965. je za mene veći podvig, jer smo do finala došli kao drugoligaši. Bio je to nevjerovatan uspjeh za Budućnost i Titograd – rekao je Rajko i prisjetio se poraza od Hajduka nakon produžetaka dvanaest godina kasnije.

-Ta utakmica je imala težak i dinamičan tok. Igrali smo sjajno prvo poluvrijeme, držali se odlično tokom cijelog meča, imali dvije velike šanse, ali je onda fizička sprema u produžecima došla do izražaja. Naravno, uz nesporan kvalitet Hajduka, čija je generacija tada bila četvorostruki šampion velike Jugoslavije. Najžalije mi je što nismo osvojili Kup. Ni za čim drugim ne žalim. Neki transferi su bili izvjesni, ali to me nije doticalo ni najmanje, jer su Budućnost i Podgorica bili moj dom, tu sam rođen, tu sam odrastao, tu su bili moji prijatelji… To je bilo sve što mi je potrebno. I danas je tako – rekao je Folić.

I u 80. Godini, Folić svakog vikenda gleda svoju Budućnost.

-Budućnost je velika, uvijek se voljela i uvijek će se voljeti. Ne može drugačije, niti je normalno, kad se rodiš u ovome gradu – istakao je Rajko Folić.