Gost Budućnosti bio je čovjek koji je ostavio srce i dušu u „plavom", igrao u najromatičnijim vremenu kada je Titograd svjedočio zlatnim fudbalskim godinama, sa drugovima učestvovao u velikim klupskim uspjesima i neuspjesima… Vojislav Vojo Vukčević je posjetio svoj klub u kome nije gost jer je predsjednik Skupštine FK Budućnost, ali je stigao drugim povodom. Zajedno sa čelnicima kluba uplovio je u istoriju giganta iz Podgorice, koji je imao i ima svoje poštovanje širom regiona i Evrope. A za to poštovanje su kroz vijek umnogome zaslužni igrači.
Vojo je za Budućnost odigrao 245 utakmica, postigao je pet golova, prošao put od baraža, preko Kupa, do opasne ekipe u velikoj Jugoslaviji.
-Budućnost za mene predstavlja neodvojivi dio života, pa sam za nju sentimentalno vezan kao za svoju familiju. Ona mi je samim rođenjem predodređena, te se sjećam da me je otac kao dječaka držeći za ruku vodio na stadion pod Goricom da bodrimo naše „plave". Taj osjećaj pripadnosti plavo-bijelim bojama je vremenom rastao i kulminirao je kada sam poslije nekoliko godina, kao gimnazijalac, zaigrao za prvu ekipu našeg kluba. Tada je cijelo IV-F odjeljenje – i djevojčice i muškarci – navijalo za svoju najbolju „čistu peticu". Kada bih matematičkom formulom morao izraziti definiciju mog uzajamnog odnosa sa klubom, ona bi glasila: Fudbalski klub Budućnost, znak jednakosti, ljubav i tačka – rekao je Vukčević.
Vojove prve emocije bile su vezane za baraž za popunu Prve lige. Od pet kvalifikacija (1969, 1970, 1971, 1972, 1973) u kojima Budućnost nije uspijevao da se domogne elite, učestovovao je u tri.
-Taj dio naše istorije je bio fatalan za sve nas. Ti penali su bili zla kob, kao da je to bila sudbina. Imali smo odličnu ekipu, igrali dobro, ali nismo uspjeli. Nije nam se dalo – rekao je Vukčević, koji je sa saigračima samo dvije godine nakon povratku u Prvu ligu (1975) igrao finale Kupa Jugoslavije 1977. godine.
-Bilo je to zaista nešto izuzetno, sa današnje tačke gledišta – neponovljivo. Posebnu draž meču dali su navijači – Hajdukovi su zaposjeli istok Marakane, na sjeveru su uglavnom bile pristalice Zvezde, na jugu Partizana, dok su se Titograđani udobno smjestili na zapadu, naravno u hladovini! Ako uzmemo u obzir da je Titograd tog vremena brojio nešto malo više od 120.000 stanovnika, a ako se zna da na žensku populaciju ide 50% ukupnog broja, onda je jasno da su skoro svi odrasli i sposobni muškarci došli u Beograd da bodre plavo-bijele i konačno sve je bilo spremno za veliki okršaj. Izlaskom nas fudbalera iz tunela na travnjak Marakane prolomio se stadion – 70.000 ljudi dalo je oduška emocijama koje su se mjesecima taložile. Taj huk iz gledališta i eksplozija pirotehničkih sredstava otišli su u eter, narodski rečeno – spojili su se nebo i zemlja. To nam je dalo krila. Bili smo bolji u prvom poluvremenu, imali dvije stopostotne šanse: prvu je imao Ante Miročević, bila je izgledna prilika sa nekoliko metara, a pred kraj poluvremena Radovan Bošković je postigao gol, koji je sudija poništio. Drago Četka Kovačević je probio po desnoj strani, srušili su ga, bio je to faul za zatvor, sudija ništa nije svirao, Radovan je postigao čist gol, a onda je sudija svirao faul nepoštujući prednost.
Vukčević je rekao da je drugo poluvrijeme je bilo u znaku „bilih", ali…
-Hajduk nas je pritiskao svojom nevjerovatnom fizičkom spremom i čuvenim presingom kojeg je iz Ajaksa sa stažiranja donio njihov trener Ivić. Satjerao nas je na našu polovinu, ali smo nevjerovatnim naporom uspjeli da očuvamo neriješen rezultat.
Produžeci su donijel trijumf Hajduka od 2:0, ali je ostala anegdota o "čuvenom jupiju", kao i žal za velikim peharom…
-Hajduk je dominirao i visio je gol u vazduhu, prvo je Luketin topovski smjestio loptu u mrežu, a do kraja je Hajduk postigao još jedan gol jednom patentiranom akcijom – Šurjak je probio po lijevom boku, centrirao na prvu stativu, a Slaviša Žungul glavom smjestio u mrežu. Iskreno, i danas ostaje žal za šansom moje generacije - rekao je Vojislav Vukčević između ostalog.
Vojo Vukčević je jedan od najboljih defanzivaca u istoriji kluba, kao i jedan od najboljih svoje generacije u velikoj Jugoslaviji: bio je nadomak reprezentacije, a definitivno je bio najbolji igrač finala Kupa 1977. godine.
