Predsjednik VPSCG Đuro Marić kazao je da bi plasman naše seniorske vaterpolo selekcije na Olimpijske igre 2024. godine bio veliki uspjeh, naglasio da je stvaranje novog tima proces i da u tom procesu ima dosta prepreka.

Vaterpolo godina počela kvalifikacionim turnirom Svjetskog kupa, koji je održan u Podgorici, a koji je još jednom pokazao da je VPSCG spreman da na visokom nivou, uprkos svim ograničenjima, organizuje velika takmičenja.

“Veoma samo zadovoljni, i mi u Savezu i zvaničnici Svjetske federacije vodenih sportova, kako je protekao turnir u Podgorici. To je bilo treće veliko takmičenje koje smo organizovali za dvije godine. Zahvaljujući znanju i entuzijazmu svih koji su učestvovali u organizaciji, zahvaljujući sjajnim mladim ljudima – volonterima iz Podgorice - i sada smo ispunili očekivanja, iako je riječ o zahtjevnom poslu”, kaže Marić.

U julu će Podgorica biti domaćin još jednog velikog međunarodnog događaja – Evropskog U 15 prvenstva, na kome će učestvovati čak 24 selekcije.

“I to je dokaz da radimo dobro, a apliciramo za organizaciju ovakvih događaja iz dva razloga. Jedan je taj što smanjujemo troškove Saveza – jeftinije nam je da dočekujemo, nego da putujemo. Drugi je želja da konstantno radimo na popularizaciji vaterpola u Crnoj Gori”, naglasio je Marić.

Naša selekcija nije uspjela da se plasira na završni turnir u Los Anđelesu. Nedostajalo je i malo sreće, ispostavilo se – jedan gol. Ostvaren je učinak od tri pobjede, nad Gruzijom, Australijom i Grčkom, te dva poraza, od Španije i Srbije.

“Šteta, ali mislim da smo napravili iskorak u odnosu na prošlo ljeto. Bliži smo selekcijama iz grupe od šest najjačih, nedostaje nam još iskustva, ali rastemo, to je evidentno”, kazao je Marić.

Turnir u Podgorici bio je početak zahtjevne i izazovne, predolimpijske godine, u kojoj “ajkule” imaju dva velika takmičenja – evropsko i svjetsko prvenstvo.

“Pariz 2024 je naš ultimativni cilj. Podsjetiću da je vaterpolo selekcija jedina koja je četiri puta učestvovala na Olimpijskim igrama, želja nam je da nastavimo niz. Biće teško, a vjerujem da ćemo uspjeti. Odlazak u Pariz bio bi veliki uspjeh naše selekcije. Savez će uraditi sve da osigura najbolje moguće uslove na putu do tog cilja”, rekao je Marić.

Nije lako obezbijediti logističku i finansijsku podršku, naglasio je prvi čovjek VPSCG.

“Sredstva koja smo dobili iz državnog budžeta su malo veća nego prošle godine. Nisu, naravno, dovoljna, značajno su manja od sredstava kojima raspolažu savezi sa čijim se selekcijama u bazenima takmičimo. Cijenimo, međutim, da je to ono što je država u ovom trenutku mogla da obezbijedi. Dio koji nedostaje, a koji nije mali, naprotiv, pokušaćemo da obezbijedimo sponzorskim ugovorima sa našim tradicionalnim prijateljima, a nadam se i novim partnerstvima. Nije lako obezbijediti funkcionisanje saveza i servisirati sve potrebe. Naš vaterpolo nije samo seniorski tim, sve naše mlađe selekcije su aktivne, čekaju nas svjetska i kontinentalna takmičenja za sve generacije. Zaboravlja se ponekad da smo mi i plivački savez, te da naši plivači i plivačice, takođe, imaju pripreme, takmičenja, opremu... Dakle, imamo mnogo manje finansijskih sredstava od naših sportskih rivala, a troškovi su nam – isti”.

U minulom periodu, a posebno nakon prošlog ljeta, u dijelu javnosti čuju se kritike na račun rezultata nacionalnog tima, izbora igrača... VPSCG je uglavnom izbjegavao polemike na tu temu...

“Izbjegavali smo, jer smatramo da ne bi trebalo da se obaziremo na maliciozne i nedobronamjerne komentare i kritike. Mislimo da rasprava takvog nivoa ne vodi ničemu, niti rješava probleme. Takođe, na meti je najčešće bio selektor Gojković, iako je riječ o čovjeku koji je sa reprezentacijom Crne Gore osvojio dvije evropske medalje – 2016. i 2020. godine, te dva puta slavio u Svjetskoj ligi. Ono što imamo sada je naša realnost, smatram čak i da idemo preko naših objektivnih mogućnosti i kapaciteta”, rekao je Marić i objasnio:

“Moralo je da dođe do smjene generacija, to je neminovan proces. Nekada smo imali asove svjetskog kalibra, poput Zlokovića, Ivovića, braće Janović, Jokića i mnogih drugih, koji su se kalili i razvijali u većem sistemu i žestokoj konkurenciji, a karijeru gradili u najjačim klubovima i ligama. Mi sada ukupno imamo 50-ak seniora, a, pritom, mali broj ih igra u vrhunskim klubovima. 'Tržište' igrača ne griješi. Situacija je takva, moramo da budemo realni i strpljivi, stvaranje novog tima i novih igrača je proces”.

Naši klubovi su daleko od vrha u regionalnoj ligi, Primorac je čak ispao i u niži rang, i to bez osvojenog boda. Šta to govori?

“Da su u problemu. Klubovi nemaju novca za stvaranje jakih timova, kao što je bio slučaj ranije. Najtalentovaniji igrači, već nakon prvih ugovora, idu u inostranstvo, gdje je više novca i onda klubovi moraju ponovo da stvaraju nove generacije, a to teško ide, s obzirom na sva ograničenja. Prvi uslov za razvoj su veća finansijska sredstva kako bi se, eventualno, naši iskusniji igrači vratili, a uz njih stasavali mladi. Tako je bilo nekad, a samo u tom slučaju bi mogao da se očekuje novi kvalitet. A u kakvom su finansijskom stanju naši klubovi, pa i naš vaterpolo, možda najbolje govori podatak da Jug iz Dubrovnika ima za oko 200.000 eura veći budžet nego Vaterpolo i plivački savez Crne Gore”.

Prije nekoliko godina VPSCG je pokrenuo proces širenja vaterpolo baze, stvoreni su uslovi da se djeca iz Nikšića i Podgorice uključe u sport, koji se igrao u tri grada – Herceg Novom, Kotoru i Budvi.

“VPSCG je uložio dosta truda da krenemo priču u Nikšiću, za vrijeme mandata predsjednika Kovačevića, Savez je pomogao rekonstrukciju bazena, pokušali smo da sa trenerima sa Primorja napravimo nešto, plan je bio i da se vrši edukacija stručnog kadra... Ali, ne ide onako kako smo željeli i planirali. Podgorica ima perspektivu, ima dosta djece, radi se sa njima i bilo bi veoma važno da Budućnost oformi seniorski tim. Za korak više, od vitalnog značaja je da se lokalne zajednice, i u Podgorici i u Nikšiću, uključe, da zajedno sa ljudima iz klubova i trenerima naprave strategiju i sprovedu je, da približe vaterpolo i značaj vaterpola, našeg najtrofejnijeg sporta. Savez je tu da pomogne. Prošle godine smo 100.000 eura, a to je petina budžeta koji dobijamo od države, namijenili kao pomoć klubovima. Pokrivamo troškove takmičenja, klubovi ne plaćaju sudije i delegate, to isto radimo i kada je riječ o plivanju. Dodjeljivali smo i jednokratne pomoći klubovima, ali vaterpolo, jednostavno, ne može da živi od pomoći, već od ulaganja – i u infrastrukturu, u ljude, u kreiranje ambijenta da se što više djece bavi ovim sportom, kao i naravno plivanjem. Zbog fizičkog razvoja, socijalizacije, mentalnog zdravlja... To je šira uloga, mnogo važna, a stvaranje takve slike nije moguće bez sistemskog funkcionisanja sporta, recimo po modelu koji je uradila Mađarska”.

Problemi su i infrastrukturne prirode, posebno tamo gdje je “esencija” našeg vaterpola. Kotor je (pre)dugo čekao bazen, sada problem ima i Jadran u zimskim mjesecima, budvanski bazen je, takođe, zreo za rekontsrukciju. Pritom, drugi napreduju.

“Vaterpolo je specifičan – ne može da se igra u salama, da se trenira u školskim dvoranama, ili na 'ledini', može samo u bazenu. Mi nismo imali bazen u Kotoru pet godina, skoro će dvije godine od kada nema bazena u Igalu, a na Škveru se improvizuje sa balonom u zimskim mjesecima. Bazen u Nikšiću je u rekonstrukciji. Mi smo ove sezone imali tri bazena u funkciji – kotorski, budvanski i podgorički. A to je malo, premalo. Priča o bazenima u Baru i Bijelom Polju traje dugo i samo je mrtvo slovo na papiru, rekonstrukcija Igala je na dugom štapu... Zbog svega toga, moramo i da šaljemo naše nacionalne timove u druge države na pripreme zbog boljih uslova za rad”, zaključio je Marić.