Suad Karađuzović / privatna arhiva

Put do pčelarskog uspjeha nije lak, ali je sladak

Nema nijednog istinski uspješnog pčelara koji se ovom poslu nije posvetio stopostotno i srcem. Put do pčelarskog uspjeha nije lak. Boravak u prirodi i rad sa pčelama je dinamičan posao u kome nikad nije dosadno, jer svaka košnica ima neku svoju priču...

Pčelar Suad Karađuzović druži se sa pčelama od svoje šeste godine. Kaže da će svi koji se bave pčelarstvom potvrditi da je to lijep i zanimljiv posao, kao i odličan hobi koji se odvija u prirodi, na čistom vazduhu. Pruža mogućnost rekreiranja, opuštanja, ali sa druge strane zahtjeva znanje i rad.

- Za moju ljubav prema pčelama kriv je moj tetak Ismet Mević, čiji sam rad u pčelinjaku, iako sam imao samo šest godina, uporno pratio. Tetak je bio među prvim pčelarima Bara. To je radio s ljubavlju i bio je jako uspješan. Kako je vrijeme odmicalo, shvatio sam da je moja ljubav prema pčelama sve jača. Nema nijednog istinski uspješnog pčelara koji se ovom poslu nije posvetio stopostotno i srcem. Put do pčelarskog uspjeha nije nimalo lak, ali je zato sladak. Boravak u prirodi i rad sa pčelama je dinamičan posao u kome nikad nije dosadno, jer svaka košnica ima neku svoju priču - kaže ovaj 48-godišnjak, koji je završio zanat sanitarije i grijanje i vratio se u rodno Zaljevo.

- Napravio sam kuću na temeljima kuće mog pradjeda. Držim ovce, gradim međe i iskopao sam ručno bunar prije dvije godine. Pored toga radim i sa kamenom. To su uglavnom sve privatni poslovi. No, imam dobru saradnju sa jednim prijateljem iz Njemačke koji je ovdje kupio maslinjak i imao veliku želju da kupi imanje gdje je stara škola u Zaljevu. Želja mu je da obnovi staru kuću i da to bude neka vrsta muzeja. Ja tu njegovu inicijativu podržavam i vidim tu prostora da se i ja angažujem - priča on.

Karađuzović kaže da pčelarska godina počinje u avgustu zbog toga što je to najtopliji mjesec.

- Ko uspije pčele da održi, onda ide dalje u zimu. Sve treba kvalitetno da se spremi, jer kao što nekvalitetna hrana šteti našem mozgu, tako je i sa pčelama, biljkama, ali i sa svim drugim živim bićima. Imamo paše, navodnjavanje je iz bunara, a malo i iz obližnjeg potoka. Imam zasađenog povrća, patlidžane, tikve, boraniju, nešto sam posadio i suncokreta i to koriste pčele za pašu. Sada im je potreban polen i ja im to obezbjeđujem - kaže on, dodajući da trenutno ima šest društava.

Iskustvo iz Njemačke

- U Njemačkoj na primjer prave eksperimente i nastoje da uopšte ne tretiraju pčelu protiv varoe. Ovaj insekt se istina najviše pojavljuje, a najbolji tretman je na biljnoj bazi, mada ja ni ne koristim ništa što je hemija. Pronašao sam jednu travu u kojoj ima oksane kiseline, i od koje se može napraviti dobra smješa za tretman varoe, alo to moraju ipak raditi neki učeni ljudi, naučnici. Sa druge moramo i mi pčelari da imamo neki stepen znnja i da se edukujemo da bi dobili odgovore na neka pitanja. Recimo moje košnice imaju osam okvira, a ne deset, jer ja mislim da je tako bolje - kaže on.

- Polako nastojim da to što sada imam održavam. Kad su pčele u pitanju sve zavisi kako im čovjek pristupa. Ja to radim oprezno. Znam mnogo njih koji to rade radi biznisa, ali još više onih koji pčele drže iz ljubavi i oprašivanja u prirodi. Ove godine nisam vrcao med, jer sam odlučio da ulažem u širenje društva. To je inače moj prvobitni cilj - kaže naš sagovornik.

On dodaje da insekti, a prije svih varoa, predstavljaju opasnost za pčele, i da treba povesti računa koliko je pčela genetski jaka da se odbrani od njih.

- U pčelinjaku sam svaki dan. Ujutro pođem tri-četiri puta po pola sata, jer me pčela smiruje. Kad čovjek ostane sam on je tužan, pa tako i pčela hoće čovjeka. Naučnici su, inače, dokazali da pčelinji zvuk utiče pozitivno na relaksaciju. U Njemačkoj prave kuće sa stubovima u prizemlju, a ispod stave košnice, Te kuće se izdaju biznismenima koji su poslovno opterećeni i oni dođu i tu prespavaju, jer ih zvuk pčele odmara, relaksira. To bi moglo i ovdje da se napravi - predlaže Karađuzović.