Koncesioni postupak za aerodrome, koji traje punih šest godina, polako ali sigurno pretenduje da postane najveća bruka Crne Gore, kada je u pitanju sprovođenje nekog međunarodnog tenderskog postupka. Koncesioni postupak je mogao da nas košta i zatvaranja dva poglavlja. Makar smo tako mogli čuti od predsjednika države Jakova Milatovića, koji je nedavno u Skupštini kazao da se tu krije razlog zbog kojeg je Francuska bez navođenja razloga blokirala zatvaranje dva poglavlja. Srećom, odluku su promijenili. Francusko-turski konzorcijum Aeroport de Pari (AdP) i TAV, pominjan kao najozbiljniji kandidat za koncesiju, nije dostavio ponudu za aerodrome iz razloga što su promijenjeni tenderski uslovi, da se jednokratna naknada isplati mjesec po potpisivanju ugovora, a ne nakon godinu dana, što je ranije bilo propisano. Francuzi su, kao i Inčon internešenel aerports (IIAC) i Korporasion Amerika airports (CAAP), još prije pet godina ispunili pretkvalifikacione uslove i čekali da se neka vlada smiluje i nastavi koncesioni postupak.
Da odustajanje Francuza ne bude najveći problem u koncesionom postupku, pobrinula se Tenderska komisija (TK) Vlade, kojom predsjedava potpredsjednik Vlade Nik Đeljošaj. Tenderska komisija je dva puta donosila odluku da je ponuda Inčona prvorangirana, a ponuda CAAP-a drugorangirana. CAAP se na prvu odluku, donesenu u julu, žalio Komisiji za koncesije, a Komisija djelimično prihvatila žalbu. Potom je u ponovljenom postupku, TK ponovo donijela istu odluku po pitanju rangiranja, CAAP se žalio, ali je žalba odbijena. CAAP-u sada ostaje da se na odluku TK žali Upravnom sudu, a ima pravo i da pokrene arbitražu pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicionih sporova (ICSID) u Vašingtonu. Spor pred Upravnim sudom neće spriječiti Vladu da donese odluku o koncesionom postupku, odnosno da li daje ili ne aerodrome Inčonu.
Da se odluka neće donijeti na osnovu struke, odnosno da nećemo dobiti najbolju odluku za aerodrome, već, vrlo vjerovatno političku, najbolje je pokazao rad Tenderske komisije. Tu su se bukvalno preplitale različite struje i uticaji. Jedan dio TK je bio za ponudu CAAP-a, drugi je gurao Inčon, dok treći smatra da je najbolje rješenje da aerodromi ostanu u državnom vlasništvu i da se uz kvalitetan menadžment razvijaju. Najveći problem u radu TK bio je prilikom ocjenjivanja tehničkih ponuda, kada je TK praktično donijela odluku da ponuda Inčona ne zadovoljava kriterijume i da ne mogu da prođu u dalji krug. Tu se, međutim, pobunio dio članova TK bliskih premijeru Milojku Spajiću i ministru finansija Novici Vukoviću, koji su, uz pomoć konsultanta IFC-a izvojevali ponovno ocjenjivanje ponuda, nakon čega je Inčon prošao u dalji krug. Konsultantu je bilo problematično ocjenjivanje određenih aspekata ponuda sa nula bodova i kazali su da ne mogu da potvrde takvu odluku. Kasnije se ispostavilo, na osnovu odluke Komisije za koncesije, da su članovi TK mogli da ocijene ponude sa nula bodova.
Sada, kada je Komisija za koncesije odbila žalbu, Vlada će konačno moći da donese odluku da li daje ili ne daje aerodrome Inčonu na 30 godina. Odnosno, uskoro kreće borba za koncesiju i protiv koncesije za aerodrome. Sudeći po dosadašnjim dešavanjima, premijer i funkcioneri bliski njemu će zagovarati davanje koncesije Inčonu, dok će, sa druge strane, dio ministara pokušavati da aerodrome ostavi državi na dalje razvijanje. Kako god, na kraju nećemo dobiti odluku koja je najbolja za Crnu Goru, već ćemo, nažalost, dobiti političku odluku. Kakva će ona biti za aerodrome, pokazaće vrijeme.
Kada je u pitanju auto-put, tu smo već mogli da imamo i potpisan ugovor sa glavnim izvođačem, kao i početak pripremnih radova, ali je Evropska komisija htjela da da još jednu šansu evropskim kompanijama da pokušaju da pobijede na tenderu za izgradnju druge dionice auto-puta. Za taj tender se može jasno reći da su naši funkcioneri najmanje krivi što još nemamo potpisan ugovor za izgradnju druge dionice.
Prilikom prvog tendera u najužem krugu su bile tri kineske kompanije i tursko-azerbejdžanski konzorcijum. Kada je trebalo da se uđe u završnu fazu tendera, pojavila se EK i tražila da se raspiše novi tender. Monteput je postupio po zahtjevu EK, koja za drugu dionicu daje grant od 150 miliona. I šta smo dobili nakon 10 mjeseci od raspisivanja tendera? Ponude su dostavile dvije kineske i tursko-azerbejdžanski konzorcijum. Evropske kompanije, tj. kompanija, bila je zastuljena u samo jednoj ponudi i to kao drugi član konzorcijuma. Epilog, izgubili smo nepotrebno godinu, a zauzvrat smo dobili još 50 miliona granta od EU. Prvobitno je trebalo da nam daju 100 miliona granta.
Izgleda da nam se ne da kad su međunarodni tenderi u pitanju, bilo da su problem domaći funkcioneri i različiti interesi ili evropski funkcioneri, koji na silu hoće da daju novac evropskim kompanijama da grade auto-put.
Iako se tender sprovodi po pravilima Evropske banke za obnovu i razvoj (EBRD), što bi trebalo da predstavlja garanciju da će biti izabrana najbolja ponuda, mi još ne znamo koliko je koja kompanija tražila novca za gradnju druge dionice. Finansijske ponude su otvorene 19. decembra, za Nikoljdan, ali do pisanja ovog teksta i dalje ne znamo detalje ponuda. Razlog, EBRD ne da saglasnost Monteputu da javnosti saopšti detalje ponuda za auto-put. EBRD će Crnoj Gori dati kredit od 200 miliona za auto-put. Procijenjena cijena druge dionice je oko 550 miliona, što znači da će država morati iz budžeta da izdvoji oko 200 miliona.
Glavnog izvođača za drugu dionicu trebalo bi da saznamo u januaru, ukoliko ponovo ne bude nekih problema i zahtjeva... Ukoliko se ugovor potpiše u januaru ili februaru, radovi na drugoj dionici bi gotovo sigurno trebalo da počnu u ovoj godini. Ali, tako smo mislili da će biti i u ovoj godini...
