Sektor koji je decenijama bio okosnica privrede danas se suočava s gašenjem proizvodnih kapaciteta, zastarjelom opremom i nedostatkom kvalifikovane radne snage.
Predsjednik Odbora Udruženja za metalurgiju i metaloprerađivačku industriju pri Privrednoj komori Crne Gore, Slobodan Boban Stanić za Bankar kaže da je proizvodnja u toj grani danas svedena na simboličan nivo — bez čeličane, bez proizvodnje bakra i s manje od 1.500 zaposlenih.
Iako su krajem prošle godine zabilježeni prividni pomaci u izvozu čelika i bakra, to, kaže Stanić, nije odraz oporavka već rezultat trgovinskih tokova i izvoza sekundarnih sirovina.
- Crna Gora se i dalje suočava s velikim izazovima kada je u pitanju oživljavanje industrijske proizvodnje. Dugogodišnja orijentacija ka ekonomiji usluga nije dala očekivane rezultate, što potvrđuje i podatak da je pokrivenost uvoza izvozom pala na svega 13,6 odsto, najniži nivo ikad zabilježen - upozorava Stanić.
Glavni razlog za ovakvo stanje, dodaje, je to što domaća industrija nema šansu da se razvije — favorizuju se uvoz i kratkoročni interesi, dok se sopstveni kapaciteti i znanje potiskuju u drugi plan.
- Nemamo ni čeličanu ni proizvodnju bakra, pa se rast izvoza u tim kategorijama ne može tumačiti kao oporavak industrije, već kao posljedica nekih drugih faktora, uglavnom vezanih za trgovinu i sekundarne sirovine - napominje predsjednik Odbora Udruženja za metalurgiju i metaloprerađivačku industriju.
Od 60 hiljada radnika do jedva hiljadu i po
Prema podacima Poreske uprave, na koje upućuje Stanić, tokom 2024. godine u Crnoj Gori je poslovalo 277 preduzeća koja se bave metalurgijom i preradom metala, sa oko 1.425 zaposlenih. Za poređenje, 1990. godine taj broj je iznosio gotovo 60 hiljada radnika.
- Većina tih preduzeća danas je aktivna uglavnom na domaćem tržištu, gdje svoje proizvode i usluge plasiraju građevinskom, energetskom i mašinskom sektoru. Samo manji broj firmi uspijeva da izvozi, i to u ograničenom obimu i uglavnom u zemlje regiona, - navodi Stanić.
Metaloprerađivačka preduzeća najčešće se bave proizvodnjom konstrukcionih elemenata, bravarskih proizvoda, dijelova za mašine i rezervnih dijelova, dok je izvoz uglavnom sveden na jednostavnije poluproizvode.
Izvoz u padu, a uvoz četiri puta veći
- Izvoz metala i metalnih proizvoda u 2024. iznosio je 48,2 miliona eura, što je pad od 39 odsto u odnosu na prethodnu godinu, dok je uvoz bio čak 196,6 miliona eura - precizira Stanić.
Pokazatelji, naglašava, jasno govore da metaloprerađivačka industrija stagnira, te da ni početak 2025. godine nije donio promjene.
- Prva stvar koju predlažemo je da se definiše jasna industrijska strategija i da se toga dosljedno držimo. Druga stvar je da shvatimo da ulaganje u znanje i proizvodnju nije trošak već resurs - ističe predsjednik Odbora Udruženja za metalurgiju i metaloprerađivačku industriju u PKCG.
Prema njegovim riječima, potrebna je dugoročna industrijska politika koja bi usmjerila razvoj metalurgije i prerade metala, uključujući modernizaciju postrojenja, podršku za nove tehnologije i primjenu koncepta Industry 4.0.
- Podjednako je važno obezbijediti fer tržišnu konkurenciju i zaštitu domaće proizvodnje. Ne smijemo se ponašati kao da je sve strano unaprijed bolje, niti kao da je uvoz neprikosnoven - opominje Stanić.
Zastarjela oprema i manjak radnika — glavni kočničari razvoja
Veliki broj preduzeća i dalje koristi opremu staru tri do četiri decenije, što onemogućava konkurentnost.
- Ako želimo stvarni iskorak, neophodno je ulagati u modernizaciju postrojenja, uvođenje CNC tehnologija, automatizaciju i digitalizaciju procesa - ističe Stanić.
A problem dodatno pogoršava nedostatak kvalifikovanih radnika.
- Od posljednjeg popisa bilježimo odlazak oko 100 hiljada ljudi iz Crne Gore i istovremeno orijentaciju privrede na usluge. Umjesto da jačamo kompanije koje bi trebalo da stvaraju kadar, mi ih šaljemo na trčanje sa zavezanim nogama - kaže Stanić, naglašavajući da se ulaganje u ljude mora posmatrati kao investicija, a ne trošak.
Bez partnerstva sa državom nema obnove industrije
Odbor na čijem je čelu više puta je predlagao poreske olakšice i mjere za podsticanje proizvodnje, ali se, prema Stanićevim riječima, dijalog s Vladom često svodi na formalnost.
- Krajem 2024. inicirali smo sastanak s ciljem da definišemo zajednički plan za 2025. godinu, ali umjesto otvorenog dijaloga, suočili smo se s odlukama koje su već bile donesene i predstavljene kao gotova rješenja - kaže Stanić.
Takav pristup, smatra on, pokazuje nedostatak strateškog partnerstva između institucija i realnog sektora.
- Ako želimo da industrija postane oslonac privrede, dijalog mora biti direktan, odluke zajednički oblikovane, a politika i privreda tretirane kao jedan sistem. Bez toga nema ni stvarnog razvoja ni održivih promjena - poručuje Stanić.
Izvor:Bankar.me
