Umjesto reforme koja jača srednji sloj stanovništva i poboljšava životne uslove, građani su dobili poskupljenja i rast nejednakosti, ocijenio je za "Dan" ekonomista Miloš Vuković komentarišući efekte programa "Evropa sad 2" koji je startovao prije godinu.
– Cijene hrane, stanova, kirija i komunalija rastu brže od nominalnih primanja, pa inflacija intenzivno djeluje kao prikriveni porez koji puni državnu kasu i kasu krupnog kapitala, dok prosječan čovjek jedva spaja kraj s krajem – izjavio je Vuković.
Podsjetio je da je program ES2 plasiran pod sloganom povećanja plata za 25 odsto, prosječnom penzijom od 600 eura, dostizanjem pune zaposlenosti, sedmočasovnog radnog vremena i ostalih "bajkovitih" obećanja koja, naravno, nijesu ispunjena.
Reformama od prije godinu dana, između ostalog, smanjeni su doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje na teret zaposlenog i poslodavca za 10,5 odsto, a povećane minimalne plate sa 450 na 600 i 800 eura, zavisno od stručne spreme. Sve to je u krajnjem dovelo do povećanja prosječne plate na 1.000 eura.
Vuković je istakao da godinu nakon reformi imamo paradoksalan rezultat koji se nigdje u svijetu nije desio u posljednjih 70 godina, od kada se podaci mjere.
– Plate su porasle, penzije su porasle – ali su porasli i siromaštvo i nejednakost u društvu. To jasno pokazuju zvanični podaci. Koeficijent nejednakosti je u godini implementacije reforme ES2 (2024) porastao sa 29,4 na 31,6 što znači da se jaz između bogatih i siromašnih povećao. Relativni rizik od siromaštva rastao je sa 28 na 34 odsto. Dakle, građani objektivno žive gore nego prije reforme. Ako se reformom povećavaju nejednakost i siromaštvo – takva reforma jednostavno nije uspjela – poručio je izvršni direktor Fideliti konsaltinga.
Prema njegovim riječima, rast primanja nije pratio i rast kupovne moći.
– Inflacija, koja je rezultat povećanja PDV-a u turizmu i akciza, "pojela" je većinu povećanja. To svi znamo iz života: računi su nam veći, kirije su nam veće, hrana nam je skuplja, porezi i komunalije rastu. Frapantan primjer neodgovornosti predstavlja činjenicu da je Vlada povećala akcize na gorivo građanima, ali su vlasnici jahti u potpunosti oslobođeni akciza – naveo je Vuković.
Istakao je da prosječni građanin danas sa većom platom može da kupi manje nego prije nekoliko godina, što je zapravo pad životnog standarda.
– Značajan pokazatelj urušavanja standarda je eksplozija cijena nekretnina. Prema Monstatu, prosječna cijena kvadrata stana u novogradnji u 2020. godini iznosila je 951 euro. U prvom kvartalu 2025. ta cijena je skočila na 2.158 eura, što predstavlja rast od čak 126 odsto u pet godina. U Podgorici je prosječan kvadrat 2020. koštao 966 eura, a sada premašuje dvije hiljade eura. To znači da je 100 m² stana iz 2020. godine u realnom smislu danas postao stan od 44 m² – pojasnio je Vuković.
Rast cijena nekretnina, kako je kazao, prati i rast kirija.
– U poslednjih pet godina kirije su, prema izvještajima, porasle za oko 80 odsto. Dodatni pritisak dolazi od stranih državljana: u Crnoj Gori trenutno boravi oko 100.000 stranaca, koji kupuju i iznajmljuju veliki broj nekretnina i time podižu cijene. Građani sa prosječnim platama teško dolaze do stambenog prostora, dok oni sa nižim primanjima prelaze u skučenije i lošije stanove – naveo je on.
Uprkos retorici o "reformi", umjesto građana, veliki dobitnici "reforme" ES2 su država i krupni kapital, tvrdi Vuković.
– `Reforma` je stvorila privid boljitka za građane, a u stvarnosti je uzela novac iz njihovih džepova kroz rast cijena i poreza od koje su koristi imali država i krupni kapital. Vlada bilježi veće prihode od PDV‑a i akciza jer se veći računi i više cijene automatski pretvaraju u veće poreske prihode. Dakle, Vladi odgovora visoka inflacija jer se više od polovine budžeta puni kroz PDV koji direktno zavisi od visine cijena. Zbog toga inflacija najviše odgovara državi – poskupljenja su postala novi porez koji građani plaćaju svaki put kada kupe hranu, plate kiriju ili koriste neku uslugu. S druge strane, penzioneri sa 35 ili više godina staža primaju penzije koje jedva premašuju 500 eura, gotovo jednako onima koji su uplaćivali doprinose 15 godina. Radnik sa 30 godina staža u javnom sektoru ima istu platu kao neko ko tek počinje karijeru. Takav sistem demotiviše rad i obrazovanje i produbljuje jaz između bogatih i siromašnih – zaključio je Vuković.
