Prema podacima Uprave za statistiku, prosječna godišnja inflacija u 2025. iznosila je oko četiri odsto, uz izražene mjesečne oscilacije. Međutim, i u mjesecima kada inflacija usporava ili se približava nuli, ukupni nivo cijena se ne vraća na prethodni nivo. Rast staje, ali pad izostaje.
Indeks potrošačkih cijena jasno pokazuje taj obrazac. Kada cijene porastu za pet ili šest procenata u jednoj godini, naredne godine se ne vraćaju nazad, već se eventualno povećavaju sporije. Tako se kumulativno stvara osjećaj stalnog poskupljenja, iako statistika u pojedinim mjesecima bilježi stagnaciju. Za potrošača to znači da jednom podignuta cijena postaje nova normalnost.
Posebno je važno pogledati strukturu potrošačke korpe. Prema metodologiji MONSTAT-a, hrana, bezalkoholna pića, stanovanje i energija čine više od polovine ukupne potrošnje prosječnog domaćinstva. Upravo te kategorije su u posljednjih nekoliko godina imale iznadprosječne stope rasta cijena. Kada takve stavke poskupe, efekat se ne može neutralisati povremenim pojeftinjenjem manje važnih proizvoda.
Podaci iz 2024. i 2025. pokazuju da su cijene hrane u pojedinim periodima rasle brže od ukupne inflacije, dok su cijene energenata imale snažne skokove, a zatim stagnaciju, ali bez povratka na ranije nivoe. Čak i kada dođe do pada cijena na međunarodnim tržištima, taj pad se u domaćim cijenama vidi djelimično ili sa velikim zakašnjenjem.
Razlog za to leži i u strukturi tržišta. Crna Gora je mala i izrazito uvozno zavisna ekonomija. Više od dvije trećine robe široke potrošnje dolazi iz uvoza, što znači da se promjene cijena iz inostranstva brzo prenose na domaće tržište. Kada su promjene nepovoljne, efekat je trenutan. Kada su povoljne, prenos je spor, fragmentaran ili ga uopšte nema.
Dodatni problem predstavlja slaba konkurencija. U više sektora postoji ograničen broj velikih uvoznika i distributera, što smanjuje pritisak na snižavanje cijena. Kada se tržište navikne na viši cjenovni nivo, ne postoji snažan ekonomski motiv da se cijene vraćaju nazad, naročito u uslovima stabilne potražnje.
Država u tom procesu ima ograničenu i često pasivnu ulogu. Iako raspolaže fiskalnim instrumentima, poput akciza i poreza, njihovo smanjenje se rijetko koristi kao trajni mehanizam za snižavanje cijena. Privremene mjere, kada se uvedu, obično imaju kratkotrajan efekat, nakon čega se cijene vraćaju na raniji nivo ili ga čak premašuju.
Uporedni podaci sa eurozonom dodatno pojašnjavaju problem. Dok pojedine zemlje EU u periodima pada inflacije bilježe i blage korekcije cijena naniže, u Crnoj Gori se takav efekat rijetko registruje. Razlika je u veličini tržišta, stepenu konkurencije i regulatornim mehanizmima, ali i u kupovnoj moći potrošača, koji ima ograničen prostor da utiče na tržište svojim ponašanjem.
Zbog toga se u Crnoj Gori stvara obrazac u kojem poskupljenja ostaju trajna, a pojeftinjenja privremena ili simbolična. Statistika to ne prikazuje kao dramatičan skok iz mjeseca u mjesec, ali kumulativni efekat postaje vidljiv tek kada se uporede cijene iz nekoliko uzastopnih godina.
U takvom sistemu, problem nije samo inflacija, već njena asimetrija. Cijene rastu brzo, a padaju sporo ili nikako. I dok statistika govori o procentima i indeksima, građani taj proces prepoznaju jednostavnije: ono što je jednom poskupilo, rijetko se vraća na staro. To je razlog zbog kojeg osjećaj stalnog rasta troškova života opstaje i u periodima kada inflacija zvanično usporava.
