Na tome, uglavnom, sve i ostane do nekog novog incidenta. Nakon masakra na Cetinju, ekspresno su najavljene izmjene Zakona o oružju; kad se desi femicid, najavljuje se da će to biti posebno krivično djelo; kad pobjegnu osuđenici, fokus se prebacuje na mjere nadzora i na elektronski nadzor... Poslednji slučajevi bjekstva Miloša Medenice i bivše specijalne tužiteljke Lidije Mitrović potpuno su ogolili slabosti sistema.
Direktor Istraživačkog centra MANS-a Dejan Milovac ističe da bijeg osuđenog Miloša Medenice, a nedugo zatim i nedostupnost bivše specijalne tužiteljke Lidije Mitrović nijesu dva odvojena slučaja.
– To su dvije epizode iste priče: država koja se pokrene tek kada se skandal desi, a ne onda kada je rizik toliko očigledan. I to je srž bezbjednosnog problema u Crnoj Gori – ne samo kad govorimo o nasilju, oružju ili femicidu, nego i kad govorimo o vladavini prava: sistem se pokušava popraviti nakon incidenta, umjesto da bude uspostavljen tako da do incidenta ne dođe. Taj obrazac gledamo već godinama. Čak ni najosnovnije stvari – jasni protokoli, koordinacija institucija, odgovornost po komandnom lancu – ne uspostavljaju se dok se ne desi tragedija ili javna sramota, poput ove da su Medenica i Mitrović danas nedostupnim nadležnim organima. A kad se desi, recept je po pravilu isti – izmjene zakona, radne grupe, hitni sastanci, pompezne najave. Problem je što taj "krizni menadžment" često ostane u izjavama državnih funkcionera, jer je najteži dio onaj koji stvarno mijenja stanje: dosljedna primjena mjera, mjerljivi rezultati i lična odgovornost za konkretne propuste – kazao je Milovac za "Dan".
Prema njegovim riječima, slučaj Miloša Medenice je školski primjer takozvane reaktivne države.
– Nakon što je postao nedostupan organima, MANS je tražio od MUP-a da objavi sve zabilješke i evidencije o kontroli poštovanja mjere kućnog pritvora, jer javnost ima pravo da zna da li je i kako država sprovodila sopstvenu odluku. Još važnije: MANS je insistirao na jasnim odgovorima – ko je bio zadužen, šta je tačno zakazalo, ko je propust napravio i ko će snositi posljedice, uz poruku da bez odgovornosti "imenom i prezimenom" priča o radnim timovima ostaje naknadno opravdavanje, a ne borba protiv korupcije i organizovanog kriminala. Slučaj Lidije Mitrović dodatno ogoljava isti mehanizam. I ovdje se logika ponavlja: umjesto sistema koji unaprijed onemogućava "iznenadna nestajanja" u momentu kada presuda postane izvršna, dobijamo postfestum saopštenja, prebacivanje nadležnosti i odgovornosti između državnih institucija – naglašava direktor Istraživačkog centra MANS-a.
U oba slučaja, kako dodaje, najpogubnije je to što liječenje posljedica postaje normalno stanje, a to razara bezbjednosni ambijent na više nivoa.
– Prvo, ruši povjerenje građana da pravila važe jednako za sve. Ako običan građanin zbog propuštenog javljanja sudu snosi momentalne posljedice, a u visokoprofilnim slučajevima gledamo institucionalno usporavanje i mogućnost bjekstva, poruka je jasna: sistem nije jednak, nego selektivan. Drugo, proizvodi iluziju rješenja. Kao i kod priča o strožim kaznama za oružje tek nakon masovnih tragedija, ili inkriminaciji femicida tek nakon niza ubistava žena, formalna mjera je najlakši dio posla. Najteži dio je primjena: operativni nadzor, procjena rizika, brzo postupanje, koordinacija institucija i nadzor nad sprovođenjem odluka. Bez toga, i najbolji zakon i najstroža mjera ostaju tek politički pamflet, a ne stvarna zaštita. Treće, primorava na donošenje odluka u panici – takozvana kontrola štete po imidž javnog funkcionera ili partije. Kad se djeluje pod pritiskom skandala, mjere se kroje da smire javnost, a ne da poprave sistem. Rezultat su kratkoročni potezi: sastanci bez zaključaka, radne grupe bez rokova, "kontrole" bez javno saopštenog ishoda – ističe Milovac.
Ukazuje da pitanje koje se otvara nakon slučajeva Medenica i Mitrović nije samo kako su pobjegli.
– Pravo pitanje je da li aktuelna vlast želi snažne državne institucije, ili će i dalje biti adresa sa koje se štite prije svega partijski interesi. Snažne institucije znače jasne protokole za najrizičnije momente (izricanje presude, izvršnost kazne), obavezu pojačanog nadzora u visokoprofilnim slučajevima, uredne evidencije, brzu razmjenu informacija i – najvažnije – odgovornost bez izuzetaka. Ako odgovor bude još jedan "radni tim", bez imena, bez roka i bez posljedica, onda nijesmo riješili problem – samo smo ga ponovo najavili. A cijena takvog pristupa uvijek raste: svaki novi bijeg, svaki novi skandal, svaka nova kriza čini bezbjednosni ambijent slabijim, a povjerenje javnosti manjim. I zato je minimum koji se duguje građanima upravo ono što MANS traži: dokazi, odgovori i odgovornost – ne deklarativno, nego konkretno – istakao je Milovac.
