<p>Spomen-ploča na porodičnoj kući Slavoljuba Šćekić</p>

Spomen-ploča na porodičnoj kući Slavoljuba Šćekić / Arhiva

Na današnji dan prije 20 godina ubijen policijski inspektor Slavoljub Šćekić: Nalogodavac ubistva i dalje je na slobodi

Bilo je 00.50 kada mi je mlađi brat pokucao na vrata i viknuo: Ustaj, Slavo, ubiše nam Slavka!". Mislila sam da sanjam, da je u pitanju neki košmar, ali kada sam ponovo začula istu rečenicu, ustala sam i, onako u nevjerici, izašla na ulicu.

Na cesti, maltene na kućnom pragu, ugledala sam svog brata Slavoljuba kako leži u lokvi krvi... To je slika s kojom živim svih ovih 20 godina, svake sekunde, minuta, svakog sata... Sa tom slikom idem na spavanje i s njom se budim svakog jutra već dvije decenije – kazala je u potresnoj ispovijesti za "Dan" Slavica Šćekić, sestra ubijenog policijskog inspektora Slavoljuba Šćekića. Ona već 20 godina ne samo da čeka pravdu, već se nadljudskim naporima, onako kako to može samo sestra koja je izgubila brata, bori da pred pravosudnim organima ove zemlje, za koju je Slavoljub život dao, odgovaraju svi oni koji su izvršili, organizovali i naručili atentat na njenog brata.

Spisak s imenima ubica i nalogodavaca ubistva Duška Jovanovića

Slavica Šćekić je prije nekoliko mjeseci ispričala kako je u noći ubistva na radnom stolu svog brata vidjela spisak ubica i nalogodavaca ubistva Duška Jovanovića, u čemu vidi glavni motiv za ubistvo policijskog inspektora.

– U sobi moga brata vidjela sam zapisnik i izvještaj u kome je decidirano pisalo ko je ubio Duška Jovanovića. Tamo je pisalo da je Vuk Vulević pucao sa zadnjeg sjedišta naslonivši desnu ruku na rame Muše Osmanagića, koji je sjedio na mjestu suvozača, da mu ruka ne zadrhti i tako je pucao i ubio Duška Jovanovića – kazala je Šćekić.

Dan nakon tragedije, kako je dodala, kolege iz policije došle su da posjete porodicu Šćekić..

– Dok su dvojica službenika bila u dnevnoj sobi sa porodicom, treći je uskočio kroz prozor. Od tog dana nema ni traga izvještaju – kazala je ona tada.

Kako su prenijeli mediji, nakon te izjave, tužiteljka Danka Ivanović Đerić, koja vodi istragu o ubistvu Duška Jovanovića, ispitala je i Slavicu Šćekić.

Načelnik Uprave za opšti kriminalitet u MUP-u Crne Gore Slavoljub Šćekić (46) ubijen je u sačekuši na današnji dan prije 20 godina, ispred svoje kuće u podgoričkom naselju Tološi. Šćekić je kobne noći, 30. avgusta 2005. godine, izašao iz vozila i krenuo prema kući kada je ubica, sakriven iza pomoćnog objekta preko puta ulice, sa oko 25 metara daljine, u njegova leđa ispalio rafale iz automatskog oružja. Inspektor je pao kao pokošen, u lokvi krvi zatekli su ga njegovi najmiliji. Ubice mu nisu ostavile ni minimalnu šansu da preživi. Danas, dvije decenije kasnije, njegova sestra Slavica pokazuje nam mjesto gdje ga je zatekla u lokvi krvi. To mjesto gledaju punih 20 godina dok im rane krvare, svjesni da one nikad neće zacijeliti.

Iako se, dok priča, guši u suzama, ona ubrzo prkosno podiže glavu i nastavlja da s ponosom govori o svom bratu, koji je, kako kaže, danonoćno radio odgovoran posao, ne znajući za strah, ne želeći da uzmakne pred mračnim silama... To ga je, nažalost, koštalo života.

Kada se danas prisjeća poslednjeg susreta s bratom, pamti da je osjetila neku jezu, strah... I ne samo, ona već i ostali članovi porodice, ali niko nije mogao naslutiti da će se desiti tragedija.

– Te kobne noći, neposredno prije nego što će poći da radi, jer je 24 sata radio na rasvjetljavanju ubistava i teških krivičnih djela po Crnoj Gori, pozvao me je kod sebe u sobu. Pomislila sam da me zove da mu donesem nešto, a kada sam ušla gledao me je nekim čudnim pogledom, bio je nekako zagledan u daljinu. U tom momentu kroz mene je prošla neka jeza, kao neki loš predosjećaj, osjetila sam strah... Prozor u Slavkovoj sobi bio je otvoren i ja sam prišla i navukla zavjesu. A on me je samo nijemo gledao, kao da se opraštao od mene. Kad je odlazio te noći, poljubio se sa svima u kući, što nije bilo uobičajeno za njega. Svima nam je to bilo čudno, osjetili smo neki strah, ali nismo mogli ni naslutiti da će se uskoro desiti tragedija. Da sam to makar mogla da naslutim, izašla bih pred ubice i svojim tijelom zaštitila svog brata. Ne bih im dozvolila da ga ubiju, poginula bih za njega – priča Slavica dok joj pogled luta od jedne do druge fotografije njenog brata, a puno ih je koje joj bude uspomene na neko davno, srećnije vrijeme.

Šćekić: Pozivati organizatore ubistva mog brata da svjedoče na Anketnom odboru više je nego bolesno, drsko i bezobrazno

Ističe da joj, uporedo s bolom zbog gubitka brata, srce krvari zbog toga što se suđenje optuženima za njegovo ubistvo odužilo na 20 godina.

– Bilo je veoma teško svih ovih godina prisustvovati suđenjima i gledati nasmijana lica onih koji su lišili života mog brata. Trebalo je to izdržati. Boli i činjenica da država nije na pravi način vrednovala njegovu žrtvu. Izostala je reakcija na to što presude nema punih 20 godina. Država je dozvoljavala da mi brata ponovo ubijaju svake godine... I tako dvije decenije – kaže sestra ubijenog policijskog inspektora.

Nakon što je za 24. septembar zakazano izricanje presude okrivljenima za ubistvo, ona je za medije izjavila da očekuje najstrože kazne. Nada se, i živi za to, da će zaslužena kazna stići i nalogodavca zločina i one koji su izvršiocima bili logostička podrška, a trebalo je da zaštite Slavoljuba kao kolegu.

– Apelacioni sud će 24. septembra donijeti presudu okrivljenima za ubistvo mog brata. Strahujem od toga kakva će ona biti. Nesporna je činjenica da je dokazana krivica izvršilaca atentata na Slavka. Apelacioni sud trebalo bi da donese jedinu ispravnu odluku – da ih osudi na po 30 godina zatvora. Time neće biti zadovoljena pravda, jer su van njenog domašaja ostali nalogodavac zločina i lica koja su bila logistika ubicama. Do poslednjeg atoma snage boriću se za to da pred lice pravde budu izvedeni nalogodavac ubistva i dvojica službenika tadašnje Službe državne bezbjednosti (SDB), koji su bili logistička podrška izvršiocima zločina. Njih dvojica su već iza spuških rešetaka, više puta sam ih imenovala, samo je pitanje da li tužilaštvo ima volje i hrabrosti da ih procesuira za umiješanost u ubistvo policijskog inspektora. Što se tiče nalogodavca, čije sam ime ranije takođe javno saopštila, on je još uvijek na slobodi, ali se iskreno nadam da će se u najskorije vrijeme pridružiti ekipi u Spužu s kojom je kovao planove i sproveo krvavi naum da ubiju mog brata – ističe naša sagovornica.

(VIDEO) Slavica Šćekić: Optužene za ubistvo moga brata osuditi na po 30 godina zatvora

Ona nijednog trenutka nije odustala od borbe za istinu o smrti njenog brata, iako je nerijetko i njen život bio u opasnosti. Na naše pitanje odakle crpi snagu budući da svih ovih godina nije prošao maltene ni dan da javno nije digla glas i pomenula ubistvo svog brata, odgovara da mora ispuniti obećanje dato na dan njegove sahrane.

– Niko i ništa ne može me spriječiti u borbi za pravdu, za koju je moj Slavko život dao. Na dan sahrane mog brata, ja sam obećala da ću se boriti da se otkriju i osude svi oni koji su učestvovali u njegovom ubistvu. I to obećanje moram ispuniti, ono mi daje snagu da istrajem i da ne pokleknem pod težinom tereta koji nosim već 20 godina. Ne plašim se nikoga, moj cilj je jasan – da pred zakonom odgovaraju nalogodavac, logistika i izvršioci ubistva! Jedino me smrt može spriječiti da ne ispunim obećanje dato nad Slavkovim odrom – kategorična je naša sagovornica.

Od davnina je u Crnoj Gori poznata snaga sestrinske ljubavi prema bratu. Sestra Slavoljuba Šćekića svojim primjerom još jednom potvrđuje tu istinu.

Zbog ubistva Slavoljuba Šćekića, tužilaštvo je podiglo optužnicu protiv Saše Borete, Ljuba Bigovića, Ljuba Vujadinovića i Milana Čile Šćekića. Oni su prvo bili osuđeni na po 30 godina zatvora, ali su drugostepena vijeća tu presudu ukinula. Razlog za to bile su bitne povrede odredaba krivičnog postupka, što je često dovodilo do povrede prava na odbranu i pravično suđenje. Između ostalog, Vrhovni sud je u decembru 2019. godine ukinuo presudu Apelacionog suda od 20. februara 2015. Toj odluci je prethodila odluka sudija Ustavnog suda koje su usvojile žalbu odbrane osuđenih. Tada je ocijenjeno da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

Šćekićeve kolege bježale od njegove sestre

Slavica Šćekić se nakon ubistva, tragajući za istinom, obraćala na mnoge adrese. Logično, najprije je pokušala da sazna nešto od kolega svog brata, ali nije naišla na njihovo razumijevanje. Rijetki koji su bili spremni da s njom podijele određene informacije tražili su da ih ne pominje jer su strahovali za svoj život.
–Odmah nakon ubistva, pokušala sam da kontaktiram s kolegama mog brata s kojima je bio u dobrim kolegijalnim, a s nekima čak i u prijateljskim odnosima. Bježali su od mene. Kod nekih sam išla i kući i nailazila sam ne samo na zatvorena vrata, već se dešavalo i da mi zalupe vrata pred nosom. To me nije sprečavalo da iznova pokušavam da dođem do njih kako bih saznala neku informaciju o nalogodavcu i logistici. Bilo je i onih koji su mi dali neke informacije, ali tim informacijama nisam mogla da baratam jer bih te ljude dovela u opasnost. Uostalom, i oni su tražili da ih ne pominjem jer su strahovali za svoj život. Dakle, ja znam ko je nalogodavac i ko je ubicama bio logistika, ali to je samo moja riječ, jer oni koji bi mogli to da potvrde ne smiju to da urade, plaše se za sopstvenu bezbjednost. Ne pominjem njihova imena i zbog toga što ne želim da im ugrozim živote, jer znam da to ne bi želio ni moj brat– odgovorila je Slavica Šćekić na naše pitanje da li joj je iko od kolega njenog brata pružio podršku svih ovih godina, ponudio pomoć, eventualno neke infirmacije o njegovom ubistvu...

Ni poslije skoro dvije decenije nije otkriveno ko je naručio Šćekićevo ubistvo, a nema ni pravosnažne presude okrivljenima za taj zločin.

Vršilac dužnosti direktora Uprave policije Lazar Šćepanović predložio je 21. jula pred Odborom za bezbjednost i odbranu Skupštine Crne Gore da Policijska akademija u Danilovgradu nosi ime ubijenog policijskog funkcionera Slavoljuba Šćekića.

– Pozivam vas sve da podnesete inicijativu da Policijska akademija nosi ime čovjeka koji je dao život u borbi protiv organizovanog kriminala – rekao je tada Šćepanović.

Prije nekoliko godina predata je peticija sa više od 6.000 potpisa, ali prethodne vlasti nisu imale sluha da ispoštuju Šćekićevu žrtvu i Policijsku akademiju u Danilovgradu nazovu njegovim imenom.

Nakon Šćepanovićevog obraćanja, oglasio se i potpredsjednik Vlade Crne Gore za bezbjednost, odbranu, borbu protiv kriminala i unutrašnju politiku Aleksa Bečić, koji je 1. avgusta podnio zvaničnu inicijativu Upravnom odboru Policijske akademije u Danilovgradu da se naziv ustanove promijeni u JU Viša stručna škola Policijska akademija "Slavoljub Šćekić".

Naglasivši da je Šćekić bio jedan od najčasnijih ljudi koje je crnogorska policija ikad iznjedrila, Bečić je tom prilikom istakao da je profesionalni put Slavoljuba Šćekića bio oličenje svega čemu treba da teži svaki pripadnik policije: zakonska dosljednost, lična hrabrost, etička nepokolebljivost i duboko ukorijenjeno poštovanje prema narodu i državi.

– Bio je policajac koji nije znao za pritisak, nije znao za strah, nije znao za kompromis s nepravdom. I baš zato nije bio prihvatljiv onima koji su željeli državu po mjeri svojih interesa, a ne po mjeri zakona i građana. Slavoljub Šćekić nije stradao zato što je pogriješio; stradao je zato što je bio u pravu. I zato njegova smrt ne može biti zaboravljena, a njegovo ime ne može ostati van institucija koje odgajaju nove generacije ljudi koji treba da štite zakon – poručio je Bečić, naglasivši da ime Slavoljuba Šćekića zaslužuje da stoji na ulazu u najvišu stručnu policijsku ustanovu u Crnoj Gori kao svakodnevni podsjetnik budućim generacijama da časno nošenje uniforme ne počinje danom zaposlenja, nego danom kada odlučiš da istina vrijedi više od karijere.