Piše,
Budo Simonović

U Katunskoj nahiji se još pamti velika tragedija Roganovića iz Prentina Dola kod Trnjina kada je Marko Stevanov, kapetan crnogorske vojske, junak i bastadur, poginuo istog dana zajedno sa tri sina. Bilo je to u jurišu na bunkere i stostruke žice oko Skadra 1912. godine, kad se ginulo za čast i slavu crnogorskog oružja, za drevnu srpsku prestonicu na Bojani.

I u Katunskoj nahiji, i u cetinjskoj opštini i diljem Crne Gore bilo je i prije i kasnije sličnih pogibija, kako u ratovima tako i u međuratnim sukobima, u kojima su istrebljivane i cijele porodice. Ni u Katunskoj nahiji, ni u cijeloj cetinjskoj opštini, pa i šire, ne pamti se, međutim, da je jednu kuću, u miru, nenadno, bez ikakvog razloga i povoda, zadesila tragedija kakva je gromovito, iz temelja, još jednom potresla upravo glasitu kuću Roganovića u posljednjim satima 2005. godine. Jedna nemilosrdna, krvoločna ruka do posljednje žilice je iskorijenila porodicu Slavoljuba Radosavljeva Roganovića, praunuka čuvenog, već spomenutog Marka Stevanova.

U subotu, 31. decembra 2005, u prvi suton, pred vrata Slavoljuba i Slavke Roganović u hercegnovskom naselju Nemila, banula je Slavkina sestra Senka Đurić. Naumila da, po dogovoru, sa zetom, sestrom i njihovom djecom dočekaju Novu godinu i provesele se u porodičnom krugu.

Slavoljub i Slavka Roganović

-budo simonović

Dočekao je ledeni muk. Drvena vrata na trošnoj montažnoj kućici u sirotinjskom naselju solidarnosti koje je izgradila Norveška nakon katastrofalnog zemljotresa 1979. godine, bila su zabravljena. Začuđena, Senka je dvaput obigrala oko kuće i vidjela da su i grile na prozorima zatvorene. Pomislila je u trenutku da su se Roganovići zbog nečeg predomislili i otputovali da negdje drugo dočekaju Novu godinu, ali joj je sve to ipak izgledalo čudno i nevjerovatno – nije ličilo ni na Slavoljuba ni na Slavku, odgovorne, tačne i pažljive u svakoj prilici.

U jednom momentu neko od komšija koje je prizvala, kroz prečke zatvorenih grila na prozorima primijetio je na podu u dnevnoj sobi nepomično Slavkino tijelo. Ne časeći, provalili su vrata i ušli u kuću. Tamo ih je dočekao stravičan prizor: na jednoj strani je u lokvi krvi bilo beživotno Slavkino tijelo, a na drugoj, ispod stola, u samrtnom zagrljaju su ležali njeni sinovi dvanaestogodišnji Željko i desetogodišnji Srđan, iskasapljeni i unakaženi.

Tek kad su se, koliko-toliko pribrali od prvobitnog užasnog šoka, kad su shvatili da je u pitanju monstruozan zločin i da ih je neko bezdušno pobio, zapazili su da ispod Slavkinog tijela viri noga njenog najmlađeg sina, osmogodišnjeg mezimca Marka. Shvatili su da se ojađena majka očajnički borila da zaštiti i spasi makar njega, ali je pomahnitali krvnik bio jači...

Samo nekoliko minuta kasnije stigla je policija i počelo odgonetanje misterije. Kako u kući nije bilo traga od Slavoljuba Roganovića, glave porodice, policajcima je u prvi mah sinula logična, ali nevjerovatna pomisao da je, možda, on, u nekom nastupu neumlja pobio svoju porodicu. Oni pribraniji, odmah su zakucali na vrata prvog komšije Roganovića, kojeg od njih dijeli tek tri-četiri metra, naumni da ga pitaju da li je išta čuo ili vidio.

Vrata su bila zaključana kao i kod Roganovića. Dok su policajci lupali na vrata i pokušavali da doviknu možda zaspalog komšiju, neko od prisutnih im je kazao da je to jedan čudni čovjek koji nije bio u dobrim odnosima ni sa Roganovićima, ni sa još nekim komšijama u naselju. Da li je neko rekao i da nije isključeno da je možda baš on počinio ovaj maskr, tek policija se više nije dvoumila, provalila je u kuću i u kupatilu pronašla mrtvog Slavoljuba Roganovića – bio je usmrćem metkom ispaljenim u potiljak...

Zeković je uhapšen sjutradan u Vrnčanima kod Gornjeg Milanovca, rodnom selu njegove majke Ružice, koja je tu i sahranjena nedjelju dana ranije. Odmah je priznao zločin i do detalja opisao kako ga je počinio.

Ubica Milan Zeković

-budo simonović

Kad je devedesetih godina prošlog vijeka počeo da posrće gigant cetinjske industrije, fabrika kućnih aparata "Obod", bez posla je kao i mnogi drugi ostao i Slavoljub Roganović. Čovjek zlatnih ruku, majstor od više zanata, neumorni radnik i pregalac, koji nije birao poslove, krenuo je u Primorje i sa porodicom se skrasio u Herceg Novom, u takozvanom Norveškom naselju Nemila podno Savine. Uprkos svim poteškoćama, nemaštini i oskudici u svemu sem u familijarnoj slozi i ljubavi, bili su srećna i uzorna porodica.

Tako sve do početka 2002. godine kada su se u baraku ispred njihove – dijeli ih jedva četiri metra – odnekud iz Zemuna doselili Ružica Zeković i njen neoženjeni sin Milan. Ubrzo su počeli njihovi sporovi i nesporazumi i sa Roganovićima i sa drugim komšijama. Kad je Ružica umrla nedjelju dana prije tragedije Roganovića, oni su, poštujući iskonske običaje da se u takvim prilikama i krvniku pruža ruka, ipak ušli u njenu kuću i njenom sinu izjavili saučešće, čime su, kako se činilo, napravili korak dobre volje i izgladili odnose.

Tog kobnog 31. decembra, kako je Zeković ispričao u istrazi, negdje oko jedan sat poslije podne, dok je po naselju odjekivala vesela prednovogodišnja vreva djece i praštale petarde, on je zamolio Slavoljuba Roganovića da uđe kod njega, jer ima neki problem u kupatilu sa instalacijama za vodu. Ne časeći, Slavoljub je požurio kao da je jedva i dočekao da još jednim prijateljskim gestom popravi komšijske odnose.

Dok je zanesen poslom oko ventila za vodu klečao u Zekovićevom tijesnom kupatilu, Milan, koji mu je stajao iza leđa, u jednom trenutku je izvukao pištolj iz džepa i naslonio ga Slavoljubu na potiljak. Slavoljub je pao, pucanj nije ni čuo, baš kao što niko neće čuti ni pucnje koji su se razlegli kasnije kada je Zeković uletio u kuću Roganovića i započeo svoju stravičnu, satansku orgiju, ubijajući i kasapeći nožem Slavku Roganović i njenu djecu...

Inspektori beogradske policije koji su uhapsili Zekovića, odmah su shvatili da imaju posla sa starim znancem – da je njegovo ime spominjano i u vezi sa jednim zločinom počinjenim četiri godine ranije u Zemun Polju. Čim su spomenuli taj slučaj Zeković je samo za trenutak preblijedio i onda do tančina opisao kako je 8. maja 2001. hladnokrvno, bez pravog razloga i povoda, ispalio metak u čelo osamnaestogodišnjem komšiji Bojanu Simiću. Zeković je tada privođen i saslušavan ali je umješno i ubjedljivo odagnao sve sumnje pa ga je policija ostavila na miru...

(Fotografije preuzete iz knjige Buda Simonovića "Riječ skuplja od života", objavljene 2006. godine)

Najteži zločini u Crnoj Gori (17): Pucao je do posljednjeg metka